Tom prilikom prisjetila se svog djetinjstva, mladosti provedene u Mostaru, porodice i života koji je ispunila brojnim uspomenama.

Anka je rođena 1920. godine u Ilićima kod Mostara, u porodici Kljajo. Bila je drugo od četvoro djece Ilije i Mande, rođene Zovko. Odrastala je uz brata Ivu, odnosno Ivicu, te sestre Apoloniju i Stanislavu.

Završila je srednju stručnu školu, a najveći dio života posvetila je porodici, domaćinstvu i odgoju djece.

U Domu „Vita“ Anka je proslavila i svoj 100. rođendan, kao i svaki naredni. Iako se danas kreće uz pomoć kolica i noge je više ne služe kao ranije, posebno nakon pada koji je doživjela prije nekoliko godina, njen duh i dalje je vedar, a sjećanja živa.

Ona s velikim poštovanjem govori o zaposlenima u domu i korisnicima s kojima provodi dane. Posebno joj, kako kaže, raspoloženje popravljaju ravnateljica Marija, upraviteljica Mila, sestra Ivana i druge zaposlene koje brinu o njoj.

Na pitanje kako se osjeća na svoj 106. rođendan, Anka je iskreno kazala da je tužna jer njeni sinovi nisu uz nju. Ipak, dodala je da joj Bobo i Đole često dolaze. Sinovi su joj naručili tortu, a slavljenica je dobila i cvijeće, slatkiše te poklone.

Govoreći o tajni dugog života, Anka je kazala da ni sama ne zna u čemu je ona, ali se prisjetila da je vodila uredan život i da su njeni roditelji lijepo brinuli o djeci.

1

Prisjetila se i svoje porodice, sestara koje su preminule i brata koji je ubijen, ali i vremena koje je provela u Mostaru. Njen otac, iz poznate mostarske porodice Kljajo, imao je gostionicu u koju su dolazili brojni gosti.

„Svake nedjelje pekli smo na ražnju po četrnaest janjaca. Dolazili su gosti na pečenje, šunku, pršut... Cijeli Mostar dolazio je na izlet“, prisjetila se slavljenica.

Posebno emotivno govorila je o suprugu kojeg je upoznala četrdesetih godina prošlog vijeka. Njihova priča počela je sasvim običnim susretom, šetnjom i kratkim razgovorom, nakon čega se među njima razvila ljubav.

Supruga je opisala kao dobrog čovjeka iz Boke kotorske, koji je završio gimnaziju u Kotoru, a potom i Vojnu akademiju u Beogradu.

Anka u Domu „Vita“ živi gotovo devet godina. U dom je došla nakon pada, kada su njeni sinovi procijenili da joj je potrebna stalna njega i briga.

O životu u domu govori s toplinom, a na pitanje nedostaje li joj nešto osim djece, odgovorila je smireno, prisjećajući se života koji je provela.

„Imala sam lijep život. Nikad nisam povišen ton čula u kući. Živjela sam mirnim životom, pomagala roditeljima, udala se, bavila se kućom i djecom. Dobro sam odgojila svoju djecu, a za unuke neka njihove majke govore. Sa sinovima pričam svako jutro u šest“, kazala je Anka za Grude.com.

Iako joj danas niko ne bi dao 106 godina, Anka ima jednostavan odgovor na pitanje o tome kako održava mladolik izgled. Koristi, kaže, klasičnu plavu „Nivea“ kremu.

Zaposleni u domu ističu da je veoma pedantna, da voli lijepo odijevanje, modu i njegu lica. Upravo je plava „Nivea“, i to ona u velikom pakovanju, jedan od njenih svakodnevnih rituala.

Takođe, Anka je tokom prvog talasa pandemije preboljela i virus korona, a kroz osmijeh je kazala da je za nju to bila tek obična prehlada, piše Grude.com.

Iako je fizički slabija nego ranije, zaposleni je opisuju kao izuzetno bistru, duhovitu i pozitivnu ženu bez težih oboljenja.