Nedoumice u vezi sa primjenom novih zakonskih rješenja su brojne, a granice privatnosti se najčešće krše na radnom mjestu i javnim površinama. Zbog toga je jedno od ključnih pitanja sa kojima se Agencija svakodnevno susreće: gdje prestaje pravo poslodavca da štiti svoju imovinu, a počinje narušavanje dostojanstva i privatnosti radnika?

Da li poslodavac smije da snima zaposlene na radnom mjestu?

Videonadzor na radnom mjestu dopušten je isključivo ako je nužan za zaštitu lica i imovine, i to samo ako ne prevladava nad interesom zaposlenog. Reljić navodi konkretan slučaj iz prakse Agencije: poslodavac koji je zaposlenog pratio kamerom u realnom vremenu i reagovao na svaki njegov pokret.

"To nije dozvoljeno. Zašto? Zato što bi pravni osnov za to trebalo da bude u Zakonu o radu. Nema ravnopravnosti odnosa među poslodavcem i zaposlenim", kaže Reljić za Aloonline i dodaje da je to suštinski razlog zašto konstantno praćenje zaposlenog kamerom nije zakonito, bez obzira na to kako poslodavac to pravda.

Da li je videonadzor u kancelarijama dozvoljen?

Kamera, prema riječima Reljića, može stajati u hodniku ili na ulazu prostorija u kojima se radi, uz obavezno istaknutu oznaku da je prostor pod nadzorom i kontakt osobu za informacije. Pristup snimcima, međutim, ne može imati bilo ko.

"Svrha koju zakon priznaje je zaštita imovine i lica, na primjer ulazak neovlaštene osobe, ljudi koji su prijetnja za bezbjednost, a ne praćenje ponašanja zaposlenog tokom radnog dana", pojasnio je Reljić.

Da li potpisana saglasnost zaposlenog znači da je snimanje zakonito?

Poslodavci se, prema riječima Reljića, često brane time da je zaposleni "sam" pristao na nadzor. On objašnjava zašto to nije valjan argument.

"Čak i da dođe poslodavac i kaže: "Hajde potpiši ovu saglasnost" i da radnik potpiše, jasno je da je morao. Ako odbije, pitanje je šta bi bilo sa njim. Onda bi poslodavac pomislio da nešto krije", dodaje on.

Saglasnost data pod strahom od posljedica ili gubitka posla, po logici Agencije, ne predstavlja pravu, slobodnu saglasnost.

Postoje li zanimanja u kojima je stalno snimanje zaposlenih dozvoljeno?

Nije svaki videonadzor u firmi zabranjen. Reljić navodi primjer radnika na naplatnoj rampi auto-puta, gdje kamera snima ruke i novac, ali ne kontinuirano lice zaposlenog.

"Čak ni tu konstantno snimanje glave čovjeka nije dozvoljeno, jer se to smatra oblikom pritiska", objašnjava direktor Agencije.

Da li komšija smije da postavi kameru koja snima drugog stanara u zgradi?

Van radnog mjesta, najviše pritužbi Agencija dobija upravo zbog videonadzora u stambenim zgradama. Fizička lica smiju snimati isključivo radi zaštite vlastite imovine – kuće ili vikendice, na primjer. U zajedničkim zgradama pravilo je strože: potrebna je saglasnost dvije trećine suvlasničkih udjela.

"Ono što je kršenje ovog zakona jeste kamera koja umjesto ulaza prati komšijin stan, kada on izlazi na posao, ko mu dolazi u goste i slično. Tačnije, to se naziva uhođenje", istakao je Reljić za naš portal.

Da li fotografisanje zgrade neke institucije predstavlja kršenje zakona?

Kada je riječ o fotografisanju objekata javnih institucija, naročito kada su u pitanju novinari, jasno je da oni imaju slobodu fotografisanja, čak i ako im neko na terenu tvrdi drugačije.

"Kada je riječ o novinarima, česti su slučajevi da neko iz obezbjeđenja ili radnika kaže da nemaju pravo. U tom slučaju treba da ih pitate da navedu prema kojem "pravu" to nije dopušteno. Naravno, govorimo o objektima, ne o ljudima", pojasnio je Reljić.

Dodao je da fotografisanje zgrade u kojoj radi 300 ljudi iz petnaestak institucija ne predstavlja obradu ličnih podataka, a Agencija do sada nije zaprimila nijedan prigovor zbog fotografisanja samih objekata.

Da li se javne ličnosti žale na fotografisanje i snimanje?

Reljić kaže da su javne ličnosti "već prihvatile da su izložene javnosti", pa se skoro nikad ne žale Agenciji.

"Granica ko se smatra javnom ličnošću ipak zavisi od sredine. Međutim, takvih prijava nismo imali, jer su vjerovatno prihvatili da je to dio posla kojim se bave", dodaje on.

Šta se dešava kada građani snimaju eksplicitne situacije i to dijele na mrežama?

Svjedoci smo situacija, poput one kod Narodnog pozorišta u Banjaluci, gdje građani mobilnim telefonima snimaju tuđe teške trenutke i to dijele na internetu. Reljić naglašava da u ovakvim situacijama nema jednog, univerzalnog odgovora i da sve zavisi od slučaja do slučaja jer se uvijek vaga između slobode izražavanja i bezbjednosti.

"Zaštita ličnih podataka u suštini nije apsolutno pravo, nego se pravi balans. Vi imate mobilni telefon, on je vaš, možete ga razbiti ili pokloniti i to je apsolutno pravo. Ovdje se, pak, gleda javni interes i procjenjuje se da li on preteže nad pravom pojedinca na zaštitu", objašnjava direktor Agencije za Aloonline.

On ističe da postupanje nadležnih zavisi prvenstveno od toga šta je na snimku zabilježeno.

 "Imali smo slučajeve gdje se snimi krivično djelo, pa mi to proslijedimo tužilaštvu i oni to prihvate. A isto tako, snimi se u nekoj određenoj situaciji koja je nezgodna ili ponižavajuća za osobu, pa se onda postavlja pitanje brisanja sadržaja. To je još uvijek jedna materija između", navodi on.

Da li zakon isto tretira snimanje krivičnog djela i prekršaja?

Kada se govori o građanskom snimanju na javnim površinama, direktor Agencije napominje da se mora praviti jasna razlika između krivičnih djela i običnih prekršaja.

"Naravno da to nisu iste stvari. Prekršaj može da bude povreda javnog reda i mira. Bez obzira koliko nekoga nešto pritislo u datom trenutku, građani ipak moraju voditi računa o nekim stvarima i zakonskim okvirima prije nego što posegnu za snimanjem", upozorava Reljić.

Šta je "pravo na zaborav" i kako funkcioniše u BiH?

Od stupanja novog zakona na snagu, u BiH prvi put postoji "pravo na zaborav" ili "pravo na brisanje" (right to be forgotten). Ono daje mogućnost građanima da traže brisanje svojih starih izjava ili podataka sa internet portala kada je istekla svrha njihove obrade.

"Uzećemo za primjer nekoga ko je radio u nekoj gradskoj upravi, prije 20 godina je dao neku izjavu i sada želi da je ukloni jer veza s aktuelnošću odavno ne postoji. Za takve slučajeve imamo manji dvocifreni broj prijava", naveo je Reljić, dodajući da od stupanja novog zakona na snagu još uvijek nisu izricali novčane kazne.

Poredeći domaću praksu sa Evropskom unijom, gdje je pravo na zaštitu ličnih podataka izdvojeno kao posebno pravo još od 2001. godine, Reljić ne krije da region prilično kasni.

"U EU već 25 godina uče i primjenjuju ove zakone i tačno znaju kako sistem funkcioniše, dok se mi ovdje još uvijek hvatamo za glavu", zaključio je Reljić u razgovoru za Aloonline.