Djeca koja odrastaju u dijaspori svakodnevno usklađuju dva svijeta: porodični, u kojem njeguju jezik, običaje i tradiciju, i društveni, u kojem žive po pravilima zemlje domaćina. Taj proces može biti izazovan, ali uz podršku porodice i njegovanje identiteta može postati velika prednost, smatra sociolog Jadranka Berić.

Dva svijeta, jedan identitet

Berićeva ističe da djeca iz Republike Srpske koja odrastaju u inostranstvu grade poseban identitet koji ne treba posmatrati kao prepreku, već kao bogatstvo.

„Djeca iz Republike Srpske u dijaspori odrastaju između dva svijeta, kuće u kojoj se govori srpski, slavi slava i priča o zavičaju, i društva u kojem se živi po drugim pravilima. Taj dvojni identitet može biti bogatstvo ako se njeguje, ali i izvor konfuzije ako se zanemari. Sociološki gledano, dijete gradi 'hibridni identitet', ono nije samo dijete dijaspore nego i dijete zemlje u kojoj živi. Ako mu se da sigurnost i ponos na korijene, ono će taj identitet nositi kao snagu“, kaže ona za Aloonline.

Najveći izazov, dodaje ona, jeste usklađivanje dva sistema vrijednosti.

„U školi se od njih očekuje da budu 'kao svi', a kod kuće da budu 'naši'. To može dovesti do osjećaja razdvojenosti. Djeca često moraju da nauče da prevode ne samo jezik, nego i navike, od načina proslave praznika do odnosa prema autoritetu.“

Prema njenim riječima, upravo zbog toga kod pojedine djece nastaje osjećaj da ne pripadaju u potpunosti nijednoj sredini.

„Često se javlja osjećaj da nisu 'svoji' ni u jednoj sredini. U zemlji domaćina ih vide kao 'djecu sa Balkana', a u zavičaju kao 'one iz dijaspore'. Ali ako im se pokaže da mogu biti i jedno i drugo, da je to bogatstvo, a ne manjak, taj osjećaj se pretvara u snagu“, navodi naša sagovornica.

Jezik i običaji čuvaju vezu sa korijenima

Govoreći o očuvanju identiteta, Berićeva naglašava da je maternji jezik temelj pripadnosti.

„Jezik je temelj identiteta. Ako dijete izgubi maternji jezik, gubi direktnu vezu sa bakinim pričama, djedovim anegdotama, sa pjesmama i običajima. Običaji, slava, Božić, Vaskrs su živa veza sa narodom. Djeca koja ih poznaju imaju osjećaj pripadnosti i sigurnosti“, kaže ona.

Posebnu ulogu u tome imaju roditelji, ali i bake i deke.

„Roditelji su ključni. Ako njeguju jezik kroz igru, priču, pjesmu, ako slavu pretvore u radost a ne u obavezu, dijete će to prihvatiti. Ali ako ga opterete nostalgijom ili ga izoluju od društva u kojem živi, dijete će osjetiti teret. Balans je najvažniji, da dijete bude integrisano, ali da zna ko je i odakle je“, kaže Berićeva, ističući da bake i deke često predstavljaju najvažniju vezu sa zavičajem.

„Bake i deke su živi udžbenik identiteta. Ljetni odlasci u zavičaj nisu samo odmor, to je škola života. Tu dijete uči kako se bere voće, kako se ide na slavu, kako se razgovara sa komšijama. To su iskustva koja se ne mogu dobiti u dijaspori.“

Koliko će dijete osjećati zavičaj kao svoj dom zavisi od toga koliko su roditelji uspjeli da ga povežu sa svojim korijenima.

„Za neku djecu to je pravi dom, za neku samo mjesto raspusta. Zavisi koliko su roditelji uspjeli da im približe zemlju kroz priče, ljude, običaje. Ako je kontakt živ, dijete će osjećati da ima dva doma“, ističe naša sagovornica.

Izazovi prilagođavanja i prednosti života između dvije kulture

Berićeva navodi da se djeca u školama često suočavaju sa brojnim izazovima.

„U školama se suočavaju sa prilagođavanjem, novi jezik, novi sistem. Ponekad i sa diskriminacijom, jer ih vide kao 'drugačije'. Tu je važno da nastavnici i roditelji budu saveznici, da dijete osjeti podršku i sigurnost.“

Dodaje i to da odrastanje između dvije kulture može biti velika prednost, jer takva djeca često postaju tolerantnija, fleksibilnija, bogatija iskustvom. Ona mogu da razumiju različite ljude i da se lakše snađu u globalizovanom svijetu.

Govoreći o najčešćim greškama roditelja, Berićeva upozorava da djecu ne treba opterećivati idealizovanjem prošlosti niti ih udaljavati od sredine u kojoj žive.

„Dobro rade kad djeci daju ljubav i ponos na porijeklo. Greške prave kad ih opterete nostalgijom ('tamo je sve bolje') ili kad im zabrane da prihvate novu sredinu. Dijete mora da ima pravo da bude i dijete dijaspore i dijete otadžbine“, navodi.

Kako kaže, savremene tehnologije mogu pomoći u očuvanju veze sa zavičajem, ali ne mogu zamijeniti stvarni kontakt.

„One su novi most, omogućavaju da dijete prati muziku, jezik, običaje iz otadžbine. Ali treba paziti da ne postanu zamjena za živi kontakt. Jedno je gledati snimak slave, drugo je biti na slavi“, jasna je Berićeva.

Na kraju poručuje da je najvažnije djeci usaditi osjećaj ponosa na porijeklo i pripadnost.

„Ljubav i ponos su temelj. Naučite dijete da je bogatstvo imati dvije kuće, jednu u zemlji u kojoj živi, drugu u srcu, tamo gdje su korijeni. Ako ga tako vodite, ono će odrasti sigurno, ponosno i mirno, i biće cijenjeno i prihvaćeno i u dijaspori i u zavičaju“, zaključuje.