Dok mnogi stari zanati polako nestaju i ostaju samo dio prošlosti, u selu Oćevija kod Vareša uz pomoć snage vode i danas rade kovačije stare više od 700 godina, jedinstvene ne samo u Bosni i Hercegovini već i u cijeloj Evropi.
Nekada je u Oćeviji radilo dvadesetak kovačija koje su izrađivale sjekire, motike, pijuke, lopate i potkovice. Danas su ostale samo dvije, a među rijetkim majstorima koji još čuvaju ovaj zanat je Alojzije Vijačkić, čovjek koji već šest decenija provodi uz vatru, željezo i čekić.
Zanat naučio od oca, danas ga prenosi sinu
Alojzije je još kao dječak dolazio u kovačiju sa ocem i pomagao koliko je mogao. Godinama je usavršavao zanat, a danas zajedno sa sinom Tonijem Vijačkićem izrađuje proizvode po kojima je ova kovačija nadaleko poznata.
Umjesto nekadašnjih poljoprivrednih alata, danas se najviše izrađuju sačevi, wok tave, tepsije i tave različitih veličina, a sve se radi na isti način kao prije nekoliko vijekova. Ručno, bez modernih mašina.
„Motike danas rijetko ko traži. Nekada smo ih pravili na desetine hiljada, a sada jedva 300 godišnje. Ljudi više ne obrađuju zemlju kao nekad, sve je preuzela mehanizacija“, kaže Alojzije.
Sve ručno, bez ijedne mašine
Ono što ovu kovačiju čini posebnom jeste činjenica da se gotovo ništa nije promijenilo kroz vijekove. Nema savremenih proizvodnih linija, nema automatizacije. Čekiće i dalje pokreće voda, baš kao što je to činila prije stotina godina.
Upravo zbog toga njihovi proizvodi pronalaze kupce ne samo širom BiH nego i van granica zemlje. Sačevi i tave iz Oćevije završavaju u domovima širom regiona, ali i u inostranstvu.
Posla ima, ali ljudi nema
Iako potražnje za njihovim proizvodima ne nedostaje, najveći problem je odlazak stanovništva iz sela.
Toni Vijačkić kaže da nema namjeru napuštati rodni kraj, uprkos tome što je život u Oćeviji daleko od jednostavnog.
Posljednji majstor šindre sa Vlašića: Jovan pokrivao i rodnu kuću Ive Andrića
Posebno zanimljiv podatak govori koliko je selo ostalo bez stanovnika. Osnovnu školu u Očeviji trenutno pohađa samo jedan učenik, dok će uskoro u predškolsko obrazovanje krenuti još jedno dijete. Oboje su Tonijeva djeca.
„Još najmanje deset godina škola će raditi zahvaljujući meni i mojoj djeci“, kroz osmijeh govori Toni, dodajući da ima i treće dijete koje će za nekoliko godina takođe krenuti u školu.
Bez pomoći, ali ne odustaju
Uprkos tome što čuvaju jedan od najstarijih zanata u Evropi, Vijačkići kažu da ozbiljniju pomoć gotovo nikada nisu dobili.
„Više puta sam aplicirao za sredstva da popravim krov. Najviše mi je žao što nikada nisam dobio ni odgovor zašto zahtjev nije prošao. Papire nisu ni vraćali“, priča Alojzije.
Smatra da bi razvoj turizma mogao pomoći ovom kraju, ali ističe da za to nedostaje osnovna infrastruktura.
Čak su i lopovi poželjeli njihove proizvode
Da su proizvodi iz ove kovačije vrijedni govori i jedna nesvakidašnja anegdota.
„Dolazili su nam čak i lopovi. Srećom, sin je primijetio šta se dešava, a kamere koje smo postavili pomogle su policiji da ih pronađe“, prisjeća se Alojzije.
Borba za očuvanje tradicije
Za Alojzija ovaj posao danas nije samo dodatni izvor prihoda uz skromnu penziju. Mnogo važnije od toga je želja da se sačuva zanat koji je obilježio život njegove porodice i cijelog kraja.
Dok voda i dalje okreće stari mehanizam, a čekići odzvanjaju dolinom Oćevije, porodica Vijačkić pokazuje da tradicija može opstati i u vremenu kada gotovo sve postaje automatizovano.
A upravo zbog ljudi poput njih, priča stara sedam vijekova i dalje traje.
Komentari (0)