U gradiškom selu Kozinci živi Đorđo Ivaštanin, svjetski avanturista.
U vrijeme službe u Legiji stranaca bio je Leroi, potom u brojnim afričkim državama inžinjer Franc Barzelak.
Živio je u Africi, na Bliskom istoku, u Skandinaviji, Francuskoj, Sloveniji, Italiji...
Na omladinskoj radnoj akciji u Nišu sjedio je sa Titom, komandant mu je bio Miko Tripalo.
Prvi je zagovarao socijaldemokratiju, godinama je držao kafić „Pub“ u centru Gradiške.
Vrbovao je Pukovnika Lija u Legiju stranaca.
Ustvari naslijedio je avanturistički duh od djeda Đorđe, koji u svom austrougarskom pasošu ima čak i američku vizu.
Prekinuo je zidanje krušne peći radi fotografisanja za portal Aloonline.
Potom je pokazao da je pravi domaćin i da cijeni gosta.
Uz hladan sok priča je potekla kao voda.
„Te 1967. godine vrbovali su nas na italijanskoj granici, mi smo bježali za boljim životom. Nakon logora u Udinama i nedovoljne pomoći Caritasa otišao sam u Lion, u Legiju stranaca. Prva dva mjeseca su bila kao u filmu, piće, muzika, lijepe djevojke... Nestvarno lijepo za naše uslove. A onda smo otišli u Alžir. E tamo je bila druga priča. Život je stalno bio u opasnosti, ne od protivničke vojske, već od seljaka. Moja sreća je da sam bio u štabu, kao kurir“, ispričao je Ivaštanin.
U Legiji stranaca položio je zakletvu, kaže da je učestvovao u borbenim akcijama, noćnom izviđanju, patroliranju, bilo je veoma opasno.
Domaćini su ih u Alžiru očekivali kao velike neprijatelje.
Tu je stekao velike vještine.
Nakon izlaska iz Legije stranaca Đorđo se nije mogao sa svojim dokumentima kretati kroz afričke države.
Tamo su mogli slobodno da se kreću samo ljekari, inžinjeri i drugi stručnjaci.
„Dobio sam lažna dokumenta inžinjera Franca Barzelaka. Kretao sam se raznim poslovima po Tunisu, Libanu, Bejrut sam poznavao kao Banja Luku. Bilo me je i u Libiji, Egiptu, išao sam po srednjoj i južnoj Africi. Kada sam dobio zadatak da i ja vrbujem druge momke za Legiju stranaca u Vrsaru sam naišao na našeg čovjeka, koji je u kao legionar dobio ime Pukovnik LI. To je moj prijatelj Dule Malešević, koga sam kao studenta zatekao da radi na jednom vodovodu, na nudističkoj plaži u Vrsaru. Imao sam pune džepove novaca pa sam njega i druge momke častio i rekao da će ih takav život čekati u Legiji stranaca“, priznaje Leroi, odnosno Đorđo Ivaštanin.
I Đorđin djed Đorđo bio je avanturista.
Austrougarskim pasošem krenuo je iz Orubice i stigao u Ameriku.
Đorđo kaže da je po povratku iz Amerike donio najvjerovatnije dovoljno novaca za novi život, tad se i oženio i formirao porodicu.
Prije legionarskog života Đorđo je bio akcijaš.
Radio je na radnoj akciji u Nišu.
Raznosio doručak, kuvao kafe.
Onda je u Bubanj Potoku u Nišu dospio u glavni štab, pod komandu Mike Tripala, kasnije jednog od prvaka „hrvatskog proljeća“.
„Tripalo je bio sjajan čovjek. Volio nas je, obilazio, pokrivao noću. Bio je pažljiv. Tito je posebno volio Tripala, sjedio sam sa njima dok su razgovarali. Sjećam se svega kao da se jutros dogodilo“, nostalgično govori Ivaštanin.
Po završetku ovoga rata Đorđo Ivaštanin otvara u Gradišci „Pab“, kafić za koga se znalo u Vašingtonu.
Nevjerovatno, ali istinito.
„Ja sam bio socijaldemokrata prije ovih naših. Ja i Dule Malešević smo pokrenuli Socijaldemokratsku partiju Republike Srpske. Dobili smo poziv za posjetu Švedskoj i za učešće na kongresu u Španiji. Ja sam u Švedskoj 15 godina bio socijaldemokrata. Radio sam u fabrici „Volvo“.
Prije Švedske, a poslije Legije stranaca radio je za američku firmu u Zambiji, Tanzaniji, Ugandi.
Odbio je da radi i živi u Kanadi, otišao je u Holandiju, i nakon kratkog vremena se zaputio u Švedsku.
U Geteborg, u fabriku „Volvo“.
I danas u devetoj deceniji života odlično priča slovenački, zna švedski, arapski, po malo i francuski i italijanski jezik.
Kaže da se najlakše sporazumijevao sa ženama, u dvije riječi.
Osmijehom i šarmom.
Takav je bio Leroi, najveći gradiški avanturista, koji je obilazio svjetske destinacije, ratišta, hotele, plaže i druga mjesta.
Komentari (0)