Institucije u Republici Srpskoj još uvijek ne raspolažu centralizovanim i zbirnim podacima o tačnom broju maloljetničkih trudnoća. Iz banjalučkog Doma zdravlja objašnjavaju da se trudne adolescentkinje često obraćaju različitim ustanovama, zbog čega nemaju jedinstvenu evidenciju. Slična situacija je i u Centru za socijalni rad Banjaluka, gdje takođe navode da ne raspolažu traženim podacima.

Ovakav institucionalni vakuum i manjak koordinacije otežavaju rano prepoznavanje i adekvatnu reakciju sistema. Iz Doma zdravlja naglašavaju koliko je situacija u primarnoj porodici teška kada se suoči sa ovim saznanjem:

„Čitav sistem psihološke podrške trudnoj maloljetnici je vrlo lomljiv. Roditelji i primarna porodica najčešće nisu sigurni kako da se nose sa novonastalom situacijom, te i sami osjećaju bespomoćnost, ljutnju, brigu i strah oko budućnosti majke i djeteta.“

Zbog toga stručnjaci apeluju da psihološka pomoć ne smije biti usmjerena samo na djevojčicu, već i na njene glavne oslonce - roditelje i partnera, koji najčešće ni sam nije spreman za kompleksnost situacije.

Između prekida trudnoće i majčinstva

Analiza ranijih statističkih podataka pokazuje da se svake godine određeni broj djevojčica suočava sa odlukom o abortusu ili porođaju. Prema podacima Instituta za javno zdravstvo RS, procenat maloljetničkih porođaja posljednjih godina kreće se ispod jedan odsto (u 2022. godini iznosio je 0,34%). Ipak, podaci iz perioda od 2018. do 2022. godine otkrivaju surovu realnost - najmlađa porodilja u tom periodu imala je svega 13 godina.

U privatnim i javnim klinikama širom Srpske godišnje se bilježe desetine maloljetničkih trudnoća, od kojih se dio završi abortusom. Prema ranijim podacima javnih bolnica, uočava se trend od oko desetak maloljetničkih abortusa godišnje, dok dio djevojčica odluči da iznese trudnoću do kraja. Ljekari upozoravaju da stvarni broj abortusa ostaje siva zona, jer mnoge trudnice biraju privatne klinike koje nerijetko krše zakon i ne prijavljuju izvršene zahvate Institutu za javno zdravstvo.

Pravna zaštita i pravo na obrazovanje

Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće u Republici Srpskoj jasno propisuje da za maloljetnice mlađe od 16 godina zahtjev za abortus mora podnijeti roditelj ili staratelj, dok djevojčice starije od 16 godina, ukoliko imaju poslovnu sposobnost, zahtjev mogu podnijeti same.

Osim zdravstvenog aspekta, rano majčinstvo surovo pogađa i obrazovni status djevojčica. Institucija Ombudsmana za djecu RS upozorava na opasnost od marginalizacije mladih majki i apeluje na prilagođavanje sistema:

„U praksi je od izuzetnog značaja da obrazovni sistem obezbijedi kontinuitet školovanja za maloljetne trudnice i majke, kroz fleksibilne modele nastave, uključujući mogućnost vanrednog pohađanja, prilagođavanje školskih obaveza i individualni pristup. Svako dijete ima pravo na obrazovanje i sistem mora spriječiti njegov prekid.“

Ukoliko mlada majka nema podršku porodice niti adekvatno stambeno zbrinjavanje, iz Centra za socijalni rad navode da postoji mogućnost smještaja u Majčinski dom u sklopu JU Dom „Rada Vranješević“, koji funkcioniše kao preventivna usluga za majke sa bebama do jedne godine života. Takođe, pokreće se socijalna dijagnostika i uspostavlja kontakt sa školom, a u iznimnim slučajevima postavlja se staralac sve do punoljetstva roditelja.

Prevencija kao jedino dugoročno rješenje

Sve institucije su saglasne u jednom, trenutni nivo informisanosti mladih o reproduktivnom zdravlju nije zadovoljavajući. Dom zdravlja Banja Luka nudi saradnju osnovnim i srednjim školama kroz predavanja na temu seksualnog i reproduktivnog zdravlja, ali to zavisi isključivo od samoinicijative menadžmenta škola.

Sličan stav dijele i u kancelariji Ombudsmana za djecu RS, gdje naglašavaju važnost sistemskih promjena:

„Edukacija mora biti dostupna kroz školu, ali i kroz širu saradnju zdravstvenog i socijalnog sistema, uz uključivanje roditelja. Prevencija je ključna i podrazumijeva pravovremeno, tačno i razumljivo informisanje djece.“

Maloljetničke trudnoće nisu samo lični ili porodični problem, već jasan alarm za cjelokupan zdravstveni, obrazovni i socijalni sistem. Bez jedinstvene statistike, otvorenosti svih zdravstvenih ustanova i uvođenja obavezne, sistemske edukacije u škole, društvo će nastaviti da liječi posljedice umjesto da prevenira uzroke.