Albin Pibernik – Bine, posljednji živi učesnik Igmanskog marša, preminuo je u 95. godini, potvrđeno je objavom potpredsjednika SABNOR-a Nijaza Skenderagića.

„Bio je čovjek koji se svake godine vraćao da oživi sjećanja na taj teški ratni put, kojim je krenuo zajedno sa svojim roditeljima“, naveo je Skenderagić.

Djetinjstvo obilježeno ratom i susret s Titom

Njegovo djetinjstvo prekinuto je već tokom surove zime 1942. godine, kada je u Foči ostao bez majke, a kasnije i bez oca.

„Govorio je kako je, kao dječak, plakao dok su mu sahranjivali majku. Tada mu je prišao čovjek za kojeg nije ni znao ko je, Josip Broz Tito, i rekao mu: ‘Partizani ne plaču’“, napisao je Skenderagić.

Kako dalje navodi, dječak tada nije znao gdje će prenoćiti, pa ga je Tito, čuvši to, pozvao kod sebe.
„Tih noći spavao je u istoj sobi s njim. Kasnije mu je Tito postavio jednostavno, ali sudbinsko pitanje: šta želi biti kada poraste. Odgovor je bio jasan – želim biti pilot.“

Od ratnog djeteta do pilota

Nakon pogibije oca, Pibernik je sklonjen u Sloveniju, a po završetku rata, po nalogu Tita, odlazi u Beograd, a potom i u Moskvu, gdje se školuje za pilota, ostvarivši dječački san.

„Bio je dugogodišnji vojni, a potom i civilni pilot. S posebnom emocijom pričao je da je, kad god bi imao priliku, nadlijetao trasu svog ratnog puta – od Romanije, preko Sarajeva i Igmana, sve do Foče – vraćajući se mislima u dane iskušenja, gubitka i hrabrosti“, istakao je Skenderagić.

Nasljeđe koje ostaje

Dodaje da je Bine otišao tiho, ali je iza sebe ostavio snažno svjedočanstvo jednog vremena i jedne ideje.

„Danas, kada se istorija sve češće prekraja, kada se pokušava izjednačiti žrtva i zločin, odlazak ovakvih ljudi nas dodatno obavezuje. Jer oni nisu govorili iz knjiga – oni su bili knjige“, naveo je.

Na kraju, oprostio se riječima:

„Mirno spavaj, druže Bine. Tvoja borba traje onoliko koliko je mi budemo razumjeli i branili. Neka ti je vječna slava i hvala za sve što si učinio u borbi i očuvanju ideje antifašizma.“