„Vidiš ti ovo“, rekao je Čeda, gledajući prema rijeci.

„Kako da ne. Moja draga Una“, odgovorio je Kos.

U tom kratkom dijalogu stala je cijela emocija povratka.

Kos, koji je odrastao uz ovu rijeku, nije gledao Unu kao gost, već kao nekoga kome pripada. Njegove riječi bile su jednostavne, ali teške od uspomena: „Odrastao sam na ovoj rijeci", a Čeda je dodao: "Una jedna jedina. Jedinstvena.“

Jovanović je, u svom prepoznatljivom tonu, dodao i dozu prijateljske ironije: „Morao sam malo da te privedem redu. Previše ti je tih Berlina u glavi.“ 

Susret na Uni nije bio samo turistički trenutak. Bio je povratak korijenima. Jovanović je potom govorio o istoriji svoje porodice, vraćajući se mislima u teške četrdesete godine prošlog vijeka, u vrijeme kada su mnoge porodice na ovim prostorima nosile teret ratova, stradanja i preživljavanja. Govorio je kao ponosni potomak, kao neko ko nosi nasljeđe sjećanja koje se prenosi generacijama.

Njihovo putovanje, kako su naveli, nastavilo se prema Moštanici, a zatim prema Kozari, planini koja nije samo prirodni prostor, već simbol istorije, stradanja i opstanka.

Dvojac je ovim videom "kupio" publiku jer su vidjeli ljude koji stoje pred rijekom koja ne pripada nikome, ali svako u njoj može pronaći dio sebe.

Una je ostala da teče, ravnodušna prema prolaznosti ljudi, ali vjerna svima koji joj se vraćaju.