Milan Nedić (1877–1946) bio je srpski i jugoslovenski general, učesnik Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, ali je u istoriji ostao najpoznatiji kao predsjednik kolaboracionističke Vlade narodnog spasa u Srbiji pod njemačkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata, od avgusta 1941. do oktobra 1944.
Prije rata imao je veoma visoku vojnu karijeru: bio je načelnik Generalštaba, a potom i ministar vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije. Poslije njemačkog napada i sloma Jugoslavije u aprilu 1941, okupacione vlasti su nekoliko mjeseci kasnije postavile Nedića na čelo srpske uprave. Njegova vlada nije bila suverena – ključna vlast nalazila se u rukama okupatora.
Nedić je svoju saradnju sa Nijemcima predstavljao kao pokušaj da se sačuva srpsko stanovništvo od još većih represalija i stradanja. Istovremeno, njegova administracija i bezbjednosne formacije sarađivale su sa okupatorom, učestvovale u borbi protiv partizanskog pokreta i bile dio sistema u okupiranoj Srbiji. Progon i uništenje Jevreja i Roma odvijali su se prvenstveno pod njemačkom okupacionom vlašću, uz učešće domaćeg kolaboracionističkog aparata.
Upravo zbog toga je Nedić jedna od najspornijih ličnosti srpske istorije 20. vijeka. Njegovi branioci naglašavaju prihvat velikog broja srpskih izbjeglica iz NDH i drugih okupiranih krajeva i njegovu tvrdnju da je pokušavao da zaštiti narod; kritičari ukazuju da to ne poništava činjenicu da je predvodio vlast koja je sarađivala sa nacističkim okupatorom.
Potiče iz porodice slavih predaka
Milan Nedić je rođen 2. septembra 1877. godine u Grockoj. Otac Đorđe bio je sreski načelnika, a majka Pelagija učiteljica. Porijeklo porodice Nedić je iz sela Orašac kod Aranđelovca. Majka Milana Nedića je unuka kneza Nikole Stanojevića i praunuka kneza Stanoja Mihailovića iz sela Zeoke kod Lazarevca. Rođena braća Milana Nedića bili su Milutin Nedić, takođe general jugoslovenske vojske, i Božidar Nedić, potpukovnik i predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida. Preko svog pradede Nikole Stanojevića Nedić je bio rođak sa vođom pokreta Zbor Dimitrijem Ljotićem i diplomatom Konstantinom Fotićem. Nedić je bio ujak novinaru i istaknutom zborašu Stanislavu Krakovu.
Gimnaziju je završio u Kragujevcu i 1895. upisao Nižu školu Vojne akademije. Godine 1904, je završio Višu školu Vojne akademije, potom Generalštabnu pripremnu i stupio na dužnost u vojsci.
Milan Nedić se oženio Živkom Pešić, kćerkom artiljerijskog potpukovnika Petronija Pešića, sa kojom je dobio sina Dušana i kćerke Anđeliju, Desanku, Branku i Leposavu.
Kako je zaista skončao Milan Nedić?
Protiv Milana Nedića jugoslovenske vlasti vodile su istražni postupak o okolnostima u kojima je vršio funkciju predsjednika Vlade u vrijeme okupacije.
Godišnjica smrti nekadašnjeg predsjednika vlade za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu, Milana Nedića, iz godine u godinu izazove određene reakcije u društvu.
Dalekog 4. februara 1946. godine general Nedić izvršio je samoubistvo tokom istražnog postupka. Uredbom Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije proglašen je za narodnog neprijatelja i oduzeta su mu građanska i imovinska prava.
Protiv Milana Nedića jugoslovenske vlasti vodile su istražni postupak o okolnostima u kojima je vršio funkciju predsednika Vlade u vreme okupacije. Presudu, međutim, nije dočekao živ. Prema navodima jugoslovenskih vlasti, izvršio je samoubistvo skočivši kroz zatvorski prozor u centru Beograda.
Postupak za rehabilitaciju Nedića iniciran je 2008. godine, ali je rasprava pred sudskim vijećem, kojoj prisustvuje i javnost počela u decembru 2015. godine. Viši sud u Beogradu je odbio 2018. zahtjev za rehabilitaciju kojim je traženo da se poništi Uredba Vlade FNRJ, kojom je Milan Nedić proglašen za narodnog neprijatelja i na osnovu koje su mu oduzeta građanska i imovinska prava.
Heroj ili izdajnik?
Milan Nedić, jedna je od najintrigantnijih ličnosti u novijoj srpskoj istoriji. Njegov život i karijera obilježeni su brojnim usponima i padovima, a njegova uloga u Drugom svetskom ratu i danas izaziva žestoke polemike.
Prije nego što je postao predsednik Vlade Srbije pod nemačkom okupacijom, Nedić je bio cjenjeni vojni lider. U međuratnom periodu obavljao je funkciju načelnika Generalštaba, kao i ministra vojske i mornarice. Njegova vojna karijera doživjela je vrhunac tokom Prvog svetskog rata, gdje je igrao ključnu ulogu u vojnim operacijama Srbije, uključujući Solunsku ofanzivu i povlačenje preko Albanije, poznato kao Albanska golgota.
Tokom invazije nacističke Nemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine, Nedić je komandovao Trećom grupom armija. Nakon sloma Jugoslavije i uspostavljanja okupacione vlasti, Nedić je prihvatio poziciju predsednika kolaboracionističke vlade, što je bio potez koji će ga obeležiti do kraja života. Njegova odluka da preuzme ovu funkciju tumači se različito – dok jedni smatraju da je to učinio iz izdaje i želje da sarađuje sa okupatorom, drugi ga vide kao tragičnu figuru koja je preuzela odgovornost kako bi, koliko je moguće, zaštitila srpski narod i ublažila stradanja pod nacističkom okupacijom.
Nedićeva uloga u srpskoj istoriji i dalje ostaje predmet kontroverzi, sa stavovima koji variraju od osude do, donekle, razumijevanja njegovih postupaka u kontekstu teških vremena u kojima je živio.
Krajem avgusta 1941, Nemačka je dovela generala Milana Nedića i njegovu „Vladu narodnog spasa“ na vlast na čijem je čelu bio do oktobra 1944. godine. Sprovodeći politiku Rajha sarađivao je blisko i sa Dimitrijem Ljotićem. Nešto prije oslobođenja Beograda po odluci Nemaca zajedno sa svojim ministrima Nedić je prebačen u Austriju, da bi ga početkom 1946. američke snage predale komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Čekajući na suđenje, Nedić je sebi oduzeo život skočivši kroz zatvorski prozor dok čuvari nisu gledali, kako je navodila štampa.
Zašto ga Tito nije nikako volio?
Josip Broz Tito imao je jako loše mišljenje o Nediću, a koliko ga je mrzio govori i ovaj zapis:
"U ranim tekstovima nastalim u kasno ljeto i ranu jesen 1941. fokus je ponajprije bio na situaciji u Srbiji. Prikazujući svoje ratne suparnike Tito nije birao riječi: npr. Nedić je opisan kao „prljavi starac“, „odvratni srpski izdajnik“, „nemački špijun“ i „hulja“, a njegova vlada kao „jedno malo šugavo nedonošče“ i „najnovije čedo ludog Hitlera“. U svojim ranim tekstovima Tito tretirao Nedića, Ljotića, Pećanca kao srpski pandan ustašama, nazivajući ih na više mjesta „srpskim Pavelićima“ i „srpskim ustašama“. Posebice je isticao kako oni čine Srbima u Srbiji isto ono što im u Hrvatskoj čine ustaše, pritom ipak radeći jasnu brojčanu distinkciju: ustaše su odgovorni za ubojstva „stotine hiljada Srba: žena, djece i staraca“, dok je od ruke „srpskih izroda“ poginulo „hiljade srpskih sinova i kćeri“. Iako ustaše nisu bile u fokusu Titovih ranih tekstova, atribucije koje im je dodijelio nisu bile ništa blaže: nazivao ih je „novopečenim Gotima“ i „krvavom ruljom pljačkaških bandita“, a Pavelića „ogavnim hrvatskim izdajnikom“, „zločincem“ i „plaćenim nemačkim i talijanskim agentom“. U prikazu ustaških zlodjela Tito je ponajviše isticao ubijanja Srba, povremeno i ubijanja Hrvata, dok je pokolje Židova spomenuo samo jednom."
Posljednje riječi Milana Nedića
Prije nego da sebi oduzme život, izgovorio je riječi koje su daleko odjeknule:
"Lako je dati život za otadžibnu, jer to boli sekund ili dvar, ali nije lako dati obraz, jer to boli i u grobu. Vi ćete me streljati ili obesiti kad se tragedija svrši, ali ja ću letjeli ka raju, ne ka paklu, i vidjeću par milion Srba koji mi duboko zahvaljuju, jer ih je u životu ostavila moja „izdaja”, rekao je pre smrti Nedić."
(Stil)
Komentari (0)