Kada bi neko umro, porodica bi pozvala čovjeka kojeg ostatak zajednice često nije želio ni da pogleda u oči. Sjeo bi pored pokojnika, pojeo hljeb, popio pivo i za to dobio nekoliko novčića. Poslije toga bi otišao noseći sa sobom, kako se vjerovalo, nešto mnogo teže od hrane koju je upravo pojeo  -sve grijehove preminulog.

Zvali su ih "sin-eaters", odnosno gutači grijehova, a tragovi ovog neobičnog pogrebnog običaja zabilježeni su prvenstveno u Velsu i pograničnim dijelovima Engleske. Jedan od najstarijih pisanih opisa potiče od engleskog antikvara Džona Obrija, koji je u 17. vijeku bilježio običaje svog vremena, piše Ona.rs

Priča je vremenom dobila gotovo mitske razmjere, pa se gutači grijehova danas često predstavljaju kao čitava profesija koja je vijekovima bila rasprostranjena širom Britanije. Istorijski izvori ipak su mnogo oskudniji. Ono što znamo dovoljno je neobično i bez dodatnog uljepšavanja.

Hljeb, pivo i šest penija za grijehove jednog života

Obred je imao različite varijante, ali njegov smisao bio je isti  - hrana je simbolično preuzimala grijehove pokojnika, a čovjek koji bi je pojeo preuzimao ih je na sebe.

Obri je opisao običaj iz Herefordšira u kojem bi, kada tijelo pokojnika iznesu iz kuće i polože na nosila, preko njega gutaču grijehova bio predat hljeb. Dobijao je i posudu piva i šest penija. Zauzvrat se vjerovalo da preuzima grijehove umrlog i oslobađa ga njihovog tereta.

Postojale su i druge varijante pogrebnih rituala sa hranom. U Velsu su zabilježeni običaji u kojima su se preko kovčega siromašnima davali bijeli hljeb, sir sa novčićem i piće. Folkloristi su kasnije povezivali ove običaje sa širim evropskim tradicijama davanja hrane siromašnima tokom sahrana.

Za porodicu pokojnika sve je imalo utješnu logiku. Ako čovjek nije umro potpuno oslobođen svojih grijehova, neko drugi mogao je simbolično da preuzme njihov teret i tako mu olakša put poslije smrti.

Cena za onoga ko je to radio bila je mnogo veća od jednog obroka.

Zašto su to uglavnom bili siromašni?

Čovjek koji bi pristao da "pojede" tuđe grijehove nalazio se u neobičnom položaju. Bio je potreban zajednici u jednom od najtežih trenutaka, ali je istovremeno mogao da postane neko koga se ljudi plaše i izbjegavaju.

Rani zapisi gutače grijehova povezuju upravo sa siromašnim ljudima. Obri jednog od njih opisuje kao čovjeka koji je živio u kolibi pored puta u Herefordširu.

Nije teško razumjeti zbog čega bi najsiromašniji prihvatili takvu ulogu. Hljeb, pivo i nekoliko novčića mogli su da znače mnogo nekome ko nije imao gotovo ništa.

Ali prema folklornom vjerovanju, sa svakim takvim obrokom čovjek nije uzimao samo hranu.

Uzimajući grijehove mrtvih na sebe, postajao je osoba opterećena tuđim prestupima. Upravo zbog toga se u kasnijim pričama o gutačima grijehova pojavljuje motiv društvene izolacije -  zajednica ih treba, ali ih istovremeno drži na odstojanju.

Crkva nije mogla da prihvati ovakav običaj

Ideja da se grijeh može prenijeti sa pokojnika na drugog čovjeka jedenjem hljeba nema osnovu u hrišćanskom učenju o oproštaju grijehova.

Zato ne čudi što postoje zapisi o sukobima sa sveštenstvom. Obri pominje slučaj u kojem je porodica insistirala da se obred izvrši uprkos protivljenju lokalnog sveštenika, jer je pokojna žena tako zahtijevala u svom testamentu. Bilježi i da je jedna žena godinama prije smrti čuvala posebnu posudu namenjenu budućem gutaču grijehova.

To možda najbolje pokazuje koliko je vjerovanje bilo duboko ukorijenjeno.

Zvanična religija mogla je da kaže jedno, ali kada bi se porodica našla pored tijela nekoga koga voli, vijekovima prenošen običaj pružao je još jednu mogućnost da učine nešto za pokojnika.

Za svaki slučaj.

Da li je hljeb zaista stavljan na tijelo pokojnika?

U popularnim verzijama ove priče često se navodi da je hljeb ostavljan na grudima ili čak licu pokojnika kako bi fizički "upio" njegove grijehove.

Tu ipak treba biti oprezan.

Istorijski izvori potvrđuju ritualno korišćenje hrane i njeno predavanje preko tijela ili kovčega, ali nisu svi detalji koji se danas ponavljaju jednako dobro dokumentovani. Folkloristi koji su još krajem 19. vijeka proučavali ovaj običaj pokušavali su da utvrde koliko su različiti pogrebni rituali sa hranom zaista bili povezani sa idejom doslovnog prenošenja grijehova.

Zbog toga je preciznije govoriti o nizu srodnih običaja koji su tokom vremena dobijali različita značenja nego o jednom potpuno istom ritualu koji se vijekovima izvodio po tačno utvrđenim pravilima.

Posljednji "gutač grijehova" umro je početkom 20. vijeka

Kao posljednji poznati gutač grijehova često se navodi Ričard Manslou iz Ratlinghoupa u engleskom Šropširu, koji je umro 1906. godine.

Za razliku od stereotipne predstave o gutaču grijehova kao krajnje siromašnom čovjeku sa margine društva, Manslou je bio farmer. Prema lokalnoj tradiciji, obred je obavljao više iz želje da pomogne zajednici i očuva stari običaj nego zbog novca.

Do tada je tradicija već praktično nestala.

Ostala je, međutim, jedna od najmračnijih i najzanimljivijih priča britanskog folklora  -priča o ljudima toliko siromašnim ili toliko odanim starom običaju da su za hljeb, pivo i nekoliko novčića pristajali da učine ono što niko drugi nije želio.

Da sjednu pored mrtvog čovjeka, pojedu njegov posljednji simbolični obrok i odu kući noseći njegove grijehove.

(Ona.rs)