Svaka od njih nosila je snažnu poruku o prolaznosti života, bogatstvu i ljudskoj sudbini.

Njegova prva želja bila je da njegov kovčeg nose najbolji ljekari Osmanskog carstva.
Druga je bila da se duž puta kojim će prolaziti pogrebna povorka prosipaju zlatnici i dragulji iz njegove riznice.
Treća, možda i najneobičnija, bila je da mu ruke vire iz kovčega kako bi ih svi mogli vidjeti.
Iznenađen ovim zahtjevima, vrhovni komandant upitao je sultana zašto želi baš takvu sahranu. Tada mu je, prema predanju, Sulejman objasnio simboliku svojih posljednjih želja.

„Neka moj kovčeg nose najbolji ljekari, kako bi svi vidjeli da su čak i najveći stručnjaci nemoćni pred smrću.

Neka se zlatnici i dragulji raspu duž puta, da svako shvati kako svo bogatstvo koje steknemo ostaje na ovom svijetu.

A neka moje ruke budu vidljive svima, kako bi ljudi razumjeli da čak i sultan Sulejman Veličanstveni, vladar moćnog carstva, sa ovog svijeta odlazi praznih ruku.“