Poljoprivrednik Tadej očekuje oko 1.500 kilograma uroda, ali za većinu mahuna nema kupca ni po cijeni od tri evra za kilogram.

Umjesto da završe na tržištu, stotine kilograma kvalitetnih zelenih mahuna Tadej je odlučio podijeliti ljudima besplatno. Pokušavao je pronaći otkupljivače, vozio je mahune i prema Zagrebu, ali interesa za otkup jednostavno nema, piše Podravski.hr.

"Niko neće ni nazvati"

"Niko neće ni nazvati. A dajem ih po tri evra", kaže Tadej, suočen s problemom koji, tvrdi, ne pogađa samo njega.

Očekuje ukupno oko 1.500 kilograma mahuna, ali prodaja na veliko gotovo je nemoguća. Proizvodnja postoji, kvalitet postoji, cijena nije pretjerana, ali kupaca nema.

Tadej pritom odbacuje priče da bi mahune trebalo da koštaju desetak ili više evra po kilogramu kako bi se proizvođaču isplatila proizvodnja.

"Kako bi išlo da su 12 evra? To su gluposti, to nije realna cijena. To nije stvarna cijena", objašnjava.

Na pijacama možda pojedinačni proizvođač uspije prodati kilogram ili dva, na primjer na moru ili na Dolcu po višoj cijeni. Ali takva prodaja ne može riješiti problem poljoprivrednika koji ima više od tone proizvoda.

"Ne znamo šta saditi"

Problem je, smatra Tadej, mnogo širi od samih mahuna. Poljoprivrednici godinama pokušavaju pronaći kulture koje će im donijeti zaradu, ali često se dogodi da istu ideju dobije veliki broj proizvođača.

"Ne znamo šta saditi. Svi imaju isti problem. I kajsije i aronije ljudi su posadili, to traje nekoliko godina i sada niko ne bere", kaže.

Riječ je o svojevrsnom začaranom krugu. Kada se pojavi informacija da se određena kultura dobro prodaje, proizvođači je počnu saditi. Nakon nekoliko godina na tržište stižu velike količine, a potražnja ne raste istim tempom. Rezultat je hiperprodukcija, pad interesa otkupljivača i proizvod koji ostaje na njivi.

Vrhunski proizvod, ali kupaca nema

Mahune tako postaju još jedan primjer hrvatskog poljoprivrednog paradoksa: proizvođač može imati vrhunski proizvod, ali ako nema organizovanog otkupa i dovoljno kupaca, urod nema gotovo nikakvu tržišnu vrijednost.

Tadej je zato dio svog uroda odlučio jednostavno pokloniti. Ne zato što mahune ne vrijede, nego zato što ih, uprkos cijeni od tri evra, nema kome prodati.

Mahune očigledno nikome ne trebaju, zaključak je koji najbolje opisuje situaciju s kojom se ovih dana suočava, ali i pitanje koje ostaje za mnoge poljoprivrednike: šta uopšte saditi da bi se za nekoliko godina pronašao kupac?