Nakon prošlog polugodišta 42 anegdote prenio je u knjigu „Putovanje kroz suze i smeh“.

Na nesvakidašnjoj promociji koju je vodio nekadašnji Milivojčev učenik, a sada profesionalni glumac Admir Mešić, anegdote i filozofska razmišljanja sipale su kao iz rukava.

„Meni govore da sam na svoje časove uveo demokratiju prije samog uvođenja demokratije u škole. Pobornik sam dijaloga između profesora i u čenika, a nikako profesorovog monologa.U razgovoru sa mojim učenicima često upotrebljavam narodne izreke. I meni je moja baka Tonja govorila „uči, biće ti u životu lakše“. Bila je u pravu“, prisjeća se profesor Žare, kako ga već tri decenije zovu učenici.

Jedna od najsjajnih anegdota je profesorov odnos sa učenikom kome njemački jezik nije baš išao, a nije se ni trudio da ga nauči. Tek nekako za „mršavu dvojku“.
„Razmišljam kako da reagujem na njegovu upornost da ne uči ni minimum njemačkog jezika. Rekao sam mu „dabogda se zaljubio u Nijemicu i ne znao sa njom beknuti!“.Nekoliko godina staje veliki automobil, otvara se zatamnjeno staklo i moj bivši učenik mi kaže , profesore bili ste vidoviti. Zaljubio sam se u Nijemicu, a samo sam joj znao reći „Ich liebe dich“ i ostavila me je. Upisao sam kurs njemačkog jezika i zadovoljan sam životom“, ispričao je profesor Milivojac.

Za profesora Milivojca vezana je i ljubav prema pozorištu. Prije 31 godinu u Gradišci je formirao amatersko pozorište „Anastasja“. Četvero profesionalnih glumaca prve korake napravilo je u Žarinoj radionici.

„Admir Mešić, pokojni Draško Vidović, Mirela Predojević i Đorđe Janković su bili ta sjajna prva generacija „Anastasje“. Ponosan sam na njih, na njihove karijere. Od tada, pa sve do prošle godine nije se pojavila tako dobra generacija. Sa sadašnjim mladim glumcima sam odradio predstavu „Što te nema“ , posvećenu velikoj tragediji u beogradskoj školi „Vladislav Ribnikar“. Neka meni mojih glumaca, evo Ado je večeras sa mnom iznio promociju knjige“, ponosan je profesor Milivojac.

Promociju su uveličale i Milivojčeve učenice, govoreći isječke iz knjige i zanimljivim muzičkim blokom.

Uzor mu je kako priznaje profesor Kosta Vujić. Ova knjiga mu je druga, a trebala je biti treća. Prije deset godina objavio je autobiografsku knjigu „Park neisplakanih suza“, a još uvijek čeka recenziju vladike pakračko-slavonskog Jovana za roman koji je nekoliko godina u rukopisu.

Boško Grgić