Stariji se još uvijek možda sjećaju – sredinom ’50-ih u Beogradu su se pojavili drveni kiosci u kojima su se prodavale barene viršle u kiflama ili malim, ovalnim zemičkama i sa senfom.

Kiosci su bili postavljeni na mestima najvećih okupljanja ljudi - na Tašmajdanu, na Trgu republike, Terazijama… Vrlo brzo nijedan odlazak u bioskop ili sastanak sa društvom nije mogao da prođe bez „viršle u zemički“ – domaće preteče hot-doga.

Ipak, prava revolucija nastupila je sedamdesetih sa dolaskom, danas legendarnog, „crvenog kioska“!

Sve je počelo kada je 1967. godine na konkursu za „Beogradski kiosk“ - mali objekat koji bi radio kao prodajno mjesto, pobijedio mladi slovenački dizajner Saša Mahtig sa svojim projektom „K67“. Kiosk po njegovom projektu patentiran je iste godine (otuda i ono „67“ u nazivu“) i uskoro je postao jedan od simbola Jugoslavije. Dizajn se smatrao toliko revolucionarnim da je bio izložen i u Muzeju savremene umjetnosti u Njujorku – MOMA.

U Beogradu, čuveni PKB tj. Poljoprivredni kombinat Beograd u ove kioske riješio je da smjesti svoju „hranu za ponijeti“ i – legenda je rođena!

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina ovo su postala kultna mjesta u prestonici. PKB kiosci bili su jarko crvene boje, a na njima je belim slovima bilo ispisano samo „Viršle u zemički“. Jednom kada je krenula prodaja, druga reklama nije im ni bila potrebna!

To je prizor koji pamti skoro svaki Jugosloven – u kioscima radnice u plavim bluzama i bijelim kapama, iz šerpi sa vrelom vodom vade mirisne viršle i ubacuju ih u zemičke rasječene na pola. Gladne mušterije koje ponekada i u redu čekaju ispred kioska pitaju samo jednu riječ: „Senf?“

Osim viršli, u „crvenim kioscima“ bilo je moguće kupiti u ljutkastu kobasicu i sve to, po želji, zaliti jogurtom. Tako je Beograd dobio svoj prvi „lanac brze hrane“.

Hrana stara vijekovima

Iako je hot-dog danas jedan od simbola Amerike i američkog načina života, ovo jelo uopšte ne potiče odatle! Zapravo, izgleda da uopšte i nije pronalazak modernog doba!

Na početku su to samo bile viršle tj. kobasice. Vjerovali ili ne, još je Homer u svojoj „Odiseji“ tj. u 9. vijeku prije nove ere pisao o junaku koji na vatri peče kobasice željan da ih što prije pojede. Prema nekim podacima ovu hranu često su jeli i stari Rimljani na prelazu između dva milenijuma, a kobasice se pominju i kao hrana u ranim srednjovijekovnim spisima.

Za prapostojbinu današnjih hot-dogova smatraju se Njemačka i Austrija. Tačnije, dva grada u ovim državama – Frankfurt i Beč. Kobasice nastale u njima tako i nose nazive „frankfurter“ tj. „wiener“, a glavna razlika je u sastavu mesa.

Vjeruje se da su ove kobasice bile poznate još u 13. vijeku i da su se dijelile narodu u čast krunisanja novog vladara počev od Maksimilijana II koji je u 16. vijeku postao car Svetog Rimskog Carstva.

U pričama o hot-dogu pominje se i mesar iz Frankfurta koji se krajem 17. vijeka proslavio prodajom malih kobasica u hljebu. One se često navode kao preteča današnjeg hot-doga iako im se izgled razlikovao i iako su uglavnom išle u paru.

Hot-dog putuje za Ameriku

Bez obzira na porijeklo ili vrijeme nastanka, jedno je u priči o hot-dogu sigurno - njemački imigranti bili su ti koji su ga donijeli u Ameriku sredinom 19. vijeka. U Njujorku, koji slovi za kolijevku savremenog hot-doga, ulični prodavci počeli su da prodaju specijalitet iz svoje domovine ’60-ih godina 19. veka.

Njemački imigrant po imenu Fojhtvanger uglavnom se navodi kao pionir kada je riječ o dolasku hot-doga u Ameriku. Postoji nekoliko verzija priče, ali se većina slaže u tome da je on prvo prodavao samo kobasice, dajući mušterijama rukavice kako bi mogli da ih jedu, a da se ne isprljaju, da bi nakon nekog vremena, radi bolje prodaje, riješio da meso stavi u kifle.

Godine 1871. njemački imigrant po imenu Čarls Feltman otvorio je štand na Koni Ajlendu, plaži i zabavnom parku u Bruklinu u Njujorku i tako zauvijek povezao hot dog sa dobrim provodom i razonodom. On je imao šporet na kojem je kuvao viršle i komoru za čuvanje lepinja kako bi one što duže ostajale svježe.

Kako je posao rastao, jedan Feltmanov zaposleni - Poljak Nejtan Handverker, 1916. riješio je da otvori konkurentski biznis. Izgleda da je imao smisla i za marketing jer je na svom štandu svakog 4. jula, na američki Dan nezavisnosti, počeo da organizuje takmičenje u brzom jedenju hot-dogova. Ova tradicija održala se sve do današnjih dana.

Do ’20-ih godina 20. vijeka hot-dogovi su se proširili po cijeloj Americi. Postali su nezaobilazna hrana za sve koji gledaju utakmice, prije svega bejzbol i ragbi. Služile su ih na Svetskoj izložbi 1893. u Čikagu. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Frenklin Delano Ruzvelt servirao ih je britanskom kralju Džordžu VI prilikom njegove zvanične posete 1939. godine. Iako su neki kritikovali ovakav izbor jela navodeći ga kao previše „plebejsko“ za jednog monarha, zabilježeno je da je kralj tražio repete.

Nekoliko decenija kasnije, globalizacija je učinila svoje. Hot-dog je danas dostupan i jedna od najvoljenijih slanih đakonija širom planete.

Kako je hot-dog dobio ime?

I naziv hot-doga najvjerovatnije ima veze sa njemačkim doseljenicima na američki kontinent. Naime, kada su oni počeli da specijalitet iz postojbine prodaju po ulicama svoje nove domovine, reklamirali su ga kao „jazavičar kobasicu“.

U njemačkom jeziku se već u to vreme za ove kobasice odomaćio izraz „dachshund“ tj. „jazavičar“, verovatno zbog sličnosti u obliku sa ovom vrstom pasa. Kako su kobasice prodavane vruće („hot“), a kako je riječ na engleskom bilo teško spelovati i zapamtiti, Amerikanci su naziv skratili tj. jelo „prekrstili“ u – hot-dog.

Prema legendi, za popularizaciju ovog imena zaslužan je novinar i karikaturista Tomas Dorgan koji je početkom 20. vijeka objavio strip sa prikazom prodaje viršli tokom bejzbol utakmice u Njujorku. On je nacrtao uličnog trgovca koji mušterije mami prodajući „vruće viršle/kobasice“ („hot dachshund“). Kako nije znao kako se piše "dachshund" tj. „jazavičar“ zapisao je „hot-dog“.

Sa druge strane, enciklopedija Britanika navodi da prvi potvrđeni slučajevi korišćenja naziva „hot-dog“ datiraju još iz 1884. a da je do 1892. ime bilo u širokoj upotrebi širom Sjedinjenih Američkih Država. To je dosta prije Dorganovog stripa. čiji najstariji sačuvani primerak u kome se vidi upotreba fraze potiče iz 1906. godine.

Tako je ova priča, koliko god simpatična bila, najvjerovatnije ipak samo to – priča!

A danas?

Milionima ljudi širom svijeta hot-doga je jedno od omiljenih jela. Njegovu popularnost nije teško objasniti – hot-dog je ukusan, hranjiv, lako se sprema i nije skup.

Poslednjih godina fanova ove slane đakonije sve je više i u Srbiji. Jer, iako su „crveni kiosci“ danas prava retkost i uglavnom su izgubili svoju svrhu, Srbi i dalje vole „viršle u zemički“! A nastavljači ove gurmanske tradicije su upravo hot-dogovi.

Njih je sada moguće jesti u restoranima brze hrane širom zemlje, ali se mnogi slažu da su među najukusnijima oni sa NIS Petrol i Gazprom benzinskih stanica gdje hot-dogove pripremaju po tradicionalnoj švedskoj recepturi iz 1932. godine.

A dokaz da je ova ukusna slana đakonija prošla dug put od viršli u zemički do danas jeste i jedan potpuno novi proizvod – dupli hot-dog - u duplo većoj kifli, sa dva hot-doga i prelivima po izboru.

Uz takvu ponudu jedino što može da se na kraju kaže je – uživajte i prijatno!