Rođena 1888. godine u selu Koprivnica kod Raške, kao najobičnija seoska djevojka, Milunka je ušla u istoriju kao najodlikovanija žena ratnik na svijetu.

Danas, na dan njenog odlaska – 5. oktobra 1973. – Srbija se sjeća žene koja je dokazala da junaci ne nose uvijek bradu i uniformu sa epoletama, već i srce koje umije da krvari tiho.

Djevojka koja je prevarila rat

Kada je u jesen 1912. godine objavljena mobilizacija za Prvi balkanski rat, Milunka nije mogla da sjedi skrštenih ruku.

Njena majka je izgubila muža rano, brat Milun bio je pozvan u vojsku – ali ona je odlučila da ode umjesto njega.

Odrezala je dugu kosu, obukla mušku odjeću, prijavila se pod imenom Milun Savić i otišla u rat.

Nikome tada nije palo na pamet da među vojnicima „Knjaza Mihaila“ stoji jedna žena.

U bici kod Kumanova ranjena je po prvi put. Nije progovorila ni riječ. Ranu su joj previli i vratili je na položaj.

Tek u Drugom balkanskom ratu, kada je teško ranjena i kad su joj bolničarke skinule uniformu, otkriveno je da je – žena.

Oficiri su ostali nijemi.

Zapovjednik joj je tada rekao:

„Možeš da ideš kući. Da te udamo, da živiš kao žena.“

A Milunka je samo podigla pogled i rekla:

„Vojvodo, ja bih radije pušku.“

Taj odgovor postao je legenda srpske istorije.

Heroina „Gvozdenog puka“

U Prvom svjetskom ratu borila se pod svojim pravim imenom, u sastavu elitnog Drugog pješadijskog puka „Knjaz Mihailo“, poznatog kao Gvozdeni puk.

Tu je postala simbol neustrašivosti, vojnik koji je išao prvi u napad, bacala bombe s nevjerovatnom preciznošću, i zarobljavala čitave neprijateljske jedinice.

Tokom borbe na Crnoj rijeci 1916. godine, sama je zarobila 23 bugarska vojnika. Kada su je pitali kako je to uspjela, odgovorila je skromno:

„Lako, samo sam ih pozvala da izađu – i oni su izašli.“

Ranjavana je devet puta, ali se nikada nije povukla.

Za hrabrost je odlikovana Zlatnom Karađorđevom zvijezdom sa mačevima, Legijom časti – i to čak dva puta, francuskim Ratnim krstom, ruskim Ordenom Svetog Đorđa, britanskim Ordenom Svetog Majkla, kao i brojnim domaćim odlikovanjima.

Nijedna žena u istoriji svjetskih ratova nije primila toliko priznanja za hrabrost.

Francuzi su je zvali „Žena koja je pobijedila rat“, Englezi „srpska Jovanka Orleanka“, a saborci – jednostavno: naša Milunka.

Poslije pobjede – zaborav

Kada je rat završio, Milunka se vratila u miran život, u zemlju koja je slavila pobjedu, ali nije imala snage da slavi svoje junakinje.

Udala se 1923. za Veljka Gligorijevića iz Mostara, rodila kćerku Milenu, ali se brak ubrzo raspao.

Tada je, sama, usvojila tri djevojčice – Milku, Zorku i svoju sestričinu – i podizala ih bez pomoći države, radeći kao čistačica u banci.

Živjela je skromno, u trošnoj kućici u naselju Voždovac, gdje su joj, prema svjedočenjima, saborci donosili drva i hranu.

Kada je 1939. u Beogradu otvorena bolnica za ratne veterane, Milunka je odbila da bude pacijent, i javila se da pomaže kao volonterka.

U Drugom svjetskom ratu pomagala je ranjenike i skrivala partizane, rizikujući život po drugi put.

Ipak, poslije rata niko nije pitao gdje je žena koja je devet puta ranjena branila Srbiju.

Tek 1972. godine, kada je već bila teško bolesna, Beograd joj je dodijelio mali stan u naselju Braće Jerković.

U njemu je dočekala smrt, 5. oktobra 1973. godine, u 85. godini života.

Žena koja je bila vojska

Milunka nije govorila o sebi.

Nije tražila priznanja, nije tražila penziju, nije tražila da je iko spominje.

A ipak, kada bi govorila o ratu, rečenice su joj bile jednostavne, gotovo tihe, ali su nosile težinu epopeje:

„Ja sam radila ono što je svako trebao da uradi. Branila sam svoju zemlju.“

Četiri decenije kasnije, njeni posmrtni ostaci preneseni su u Aleju velikana na Novom groblju, gdje počiva među onima koje je nadživjela hrabrošću.

Na Krfu, u Savezničkom muzeju, nalazi se njena slika među najvećim junacima Velikog rata.

U Francuskoj, na spomeniku borcima sa Solunskog fronta, uklesano je i njeno ime.

Legenda koja i danas inspiriše

U 21. vijeku, Milunka Savić je postala simbol ženske snage i istrajnosti.

Njeno ime nose ulice u Beogradu, Nišu i Novom Sadu.

U Raškoj i Jošaničkoj Banji postoje škole i spomenici podignuti njoj u čast.

A 2022. godine u Beogradu je otkriven i spomenik Milunki Savić – sa puškom u ruci, pogledom koji gleda pravo u budućnost.

Pjesma „Lady of the Dark“ švedskog benda Sabaton posvećena je upravo njoj – ženi koja je srušila granice između pola i borbe, između života i legende.

Milunka Savić nije bila samo vojnik. Bila je i majka, i sestra, i čitava vojska u jednoj duši.

Kada je Srbija bila na koljenima, ona je stajala uspravno.

I zato, dok god postoji neko ko vjeruje da je hrabrost više od riječi, ime Milunke Savić neće umrijeti, piše Ona.