Siromašni dječak iz Kragujevca nije ni mogao da sanja da će njegova muzička zaovstavština  biti toliko jaka i da će se njegove pjesme toliko voljeti i pjevati u narodu i da će mnogi misliti da su zapravo potekle iz tog istog naroda.

Dragiša Nedović, poput američkog pjevača Vudija Gatrija krenuo na put noseći samo gitaru jer je želio da narod čuje njegovu muziku.

On je iza sebe ostavio preko 800 pjesama, a mnoge su toliko ukorjenjene u svjesti naroda sa ovih prostora da mnogi misle da su pesme narodne.

U Bosni je napisao "U lijepom starom Višegradu", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", "Bosanske me pjesme zaniješe", "Prođoh Bosnom kroz gradove", a po povratku u Srbiju je kopmponovao "Pluća su mi bolna", "Stani, stani Ibar vodo", zatim "Kome šumiš, oj Moravo", "Negde u daljini pogled mi se gubi", "Na Moravi vodenica stara", "Šumadijo rodni kraju", "Igra kolo kraj Nišave", "Zarudela zora na Moravi", "Beograde, grade na Dunavu", "Lepe li su nano Gružanke devojke", "Jesen prođe, ja se ne oženih" koje su stekle status izvornih.

Međutim, jedna pjesma je izazivala posebnu pažnju, čak toliku da je Tito zabranio jer je bila toliko emotivna i teška da su mnogi zbog nje oduzimali sebi život.  U pitanju je kompozicija "Pluća su mi bolna".

Naime, Dragiša je za dlaku izbjegao streljanje u Šumaricama 1941. godine i to samo zato što su ga Nijemci prepoznali, pa su mu poštedili život i poslali ga u logor, a tamo je kao ratni zarobljenik proveo 4 godine. On se posle rata vratio u rodni grad gde saznaje da su mnoge njegove pesme nisu preživjele ratna razaranja.

On je nastavio da piše i komponuje, ali 1950. godine otkriva da boluje od tuberkuloze koja je u to vreme bila neizlječiva i mnogi su umirali od nje. On tada piše pesmu "Pluća su mi bolna".

Pjevač sevdalinki, Zaim Imamović je prvi izveo ovu pjesmu, ali je ona veoma upečatljivo djelovala na slušaoce, pa je u to vreme širom Jugoslavije zabeležen veliki broj samoubistava ljudi oboljelih od tuberkuloze.

Postoji priča iz tog vremena koja kaže da je Tito upravo iz tog razloga zabranio tu pesmu. Naime, Centralni komitet i Tito odlučili da se ploča povuče iz prodaje i zabrani njeno izvođenje, uz objašnjenje da navodi na samoubistvo. Tek kada je 10 godina kasnije jednom prilikom Jovanka Broz, za koju se neko vrijeme pričalo da je bolovala od ove bolesti, naručila ovu pjesmu na jednom slavlju, zabrana je prekinuta.

Zabrana je trajala dobrih 10 godina, a Jovanki je otpjevala Nada Mamula, i tada ova kultna pjesma počinje svoj novi drugi život.

Dragiša nije podlegao tuberkulozi, uspeo je da se izlječi, ali mu je srce bilo trajno oštećeno i do kraja života je imao problem sa njim, a 1966. je preminuo od infarkta. Imao je samo 49 godina.

BONUS VIDEO: