Viktor Lustig ušao je u istoriju kao jedan od najsmjelijih i najoriginalnijih majstora prevare 20. vijeka.

Viktor Lustig nije bio običan prevarant, bio je čovjek koji je prodao Ajfelov toranj i to dva puta, a njegova priča i danas fascinira svojom ubjedljivošću. Početkom 20. vijeka, stekao je reputaciju „džentlmena varalice“ na luksuznim transatlantskim brodovima, pretvarajući se da je bogati plemić, investitor ili naučnik.

Njegov najpoznatiji trik bila je tzv. „mašina za štampanje novca“, koja je navodno svakih šest sati proizvodila novčanicu od sto dolara. Kupci bi shvatili prevaru tek nakon nekoliko dana, kad više ne bi mogli da ga pronađu.

Na društvenoj mreži X (bivši Tviter), stranica Finance Nerd navela je da je ovo nevjerovatna priča o Viktoru Lustigu, prevarantu koji je učinio da prevare izgledaju kao umjetnost.

Godine 1925. Ajfelov toranj bio je u lošem stanju i mnogi su smatrali da bi mogao biti srušen zbog visokih troškova održavanja. Lustig je to vidio kao priliku. Preko lažnih dokumenata i sa unaprijed falsifikovanim pečatima, predstavio se kao visoki službenik francuske vlade, zadužen za tajnu prodaju tornja u staro gvožđe.

– Koristeći lažne vladine akreditive, Lustig se predstavljao kao francuski zvaničnik iz Ministarstva pošta i telegrafa. Pozvao je šest najistaknutijih trgovaca, među njima i Andrea Poasona. Objasnio je da je vlada odlučila da proda Ajfelov toranj za otpadno gvožđe, ali je željela da odluka ostane diskretna kako bi se izbjegle reakcije javnosti. Trgovci, zaslijepljeni ekskluzivnošću i potencijalnim profitom, povjerovali su – piše Finance Nerd.

Andre Poason, ambiciozan i lakovjeran trgovac željan da sebi stvori ime, bio je uvjeren da je dobio doživotni ugovor.
– Da bi zapečatio dogovor, Lustig je čak primio mito, tvrdeći da mu je potreban da utiče na druge vladine zvaničnike. Sa novcem u ruci, pobjegao je u Beč, ostavljajući Poasona da otkrije istinu – Ajfelov toranj nije bio na prodaju.


Drugi pokušaj bio je još drskiji


Iako je mogao da pobjegne s novcem, Lustig je odlučio da se vrati u Pariz i pokuša isto. I drugi put je organizovao sastanke i prezentovao „prodaju tornja“, ali ovaj put mu je jedan potencijalni kupac posumnjao i obavijestio policiju. Lustig je, naravno, pobjegao – opet.
Njegova reputacija stigla je i do Amerike, gdje je odlučio da okuša sreću u svijetu kriminala na velikoj sceni. Pristupio je Al Kaponeu s idejom za investiranje. Uzeo je 50.000 dolara od Kaponea, ali umjesto da ih „uloži“, držao ih je netaknute u sefu dva mjeseca. Kada se vratio, rekao je Kaponeu da je „posao propao“ i da želi da mu vrati sav novac, svaki dolar.

Kapone, zatečen poštenjem, bio je impresioniran. Dao mu je „nagradu“ od 5.000 dolara – što je zapravo bio Lustigov cilj od početka.

Kraj „karijere“


Uprkos desetinama uspješnih prevara, uključujući falsifikovanje obveznica i putujuće prevare širom SAD, Lustigova sreća nije mogla vječno da traje. Godine 1935. je uhapšen i optužen za falsifikovanje novca. Osuđen je na 20 godina zatvora u Alkatrazu, gdje je 1947. i umro, piše Bizportal.