U bronzanom dobu, kultura Sjaohe sahranjivala je preminule u drvenim kovčezima oblikovanim kao čamci, i to usred pustinje – na ivici Tarimskog basena, u današnjem kineskom regionu Sinđang. Ovo nalazište otkriva duboko ukorijenjena vjerovanja u zagrobni život, gdje voda simbolizuje prelazak iz jednog svijeta u drugi.

Zahvaljujući izuzetno suvoj pustinjskoj klimi, organski materijali u grobnicama kulture Sjaohe savršeno su očuvani, što istraživačima omogućava rijedak uvid u njihove pogrebne rituale i simboliku. Grobovi sadrže drvene kovčege koji podsjećaju na kanue, lobanje goveda, kože, kao i stubove koje neki tumače kao vesla ili privezne stubove – sve u znaku putovanja i vodenih motiva.

Ova praksa ističe se u poređenju sa susjednim kulturama tog doba. Iako je lokalitet prvi put otkriven još 1934. godine, ozbiljna arheološka iskopavanja započela su tek početkom 2000-ih. Do sada je dokumentovano više od 170 grobova, mada se pretpostavlja da ih je bilo više od 350, od kojih su mnogi u međuvremenu uništeni usljed erozije.

Arheolog dr Đin Kaspari u svojoj studiji predlaže novo tumačenje grobnih struktura. Umjesto faličkih i vulvastih simbola kako su ranije tumačeni stubovi, Kaspari ih vidi kao metaforička vesla i stubove za privezivanje, što podržava tezu o vodi kao središnjem motivu u poimanju smrti i zagrobnog života. Čamci, prema njegovom mišljenju, simbolizuju prelazak u „svijet ogledala“, koncept poznat i u nordijskim, egipatskim i saharskim kulturama bronzanog doba.

Posebno intrigira činjenica da se falički stubovi pojavljuju kod ženskih grobova, dok „vulvasti“ oblici prate muške – što možda ukazuje na duboko ukorenjenu simboliku rodnih uloga ili mitsku zamjenu mjesta u zagrobnom životu.

Na lokalitetu su identifikovana tri tipa grobova. Najčešći (Tip 1) sadrže čamčaste kovčege sa stubovima. Rjeđi (Tip 2) sadrže isključivo ženske skelete sa glinenom školjkom, dok (Tip 3) ne sadrži ljudske ostatke već je prekriven kožama i lobanjama – vjerovatno u ritualne svrhe.

Nažalost, kultura Sjaohe nestala je oko 1400. godine prije nove ere, a uzroci tog nestanka ostaju nepoznati. Pristup području je i danas veoma ograničen, čak i za kineske istraživače, što dodatno otežava sveobuhvatnu analizu.

– U ovom trenutku, sve bi bile samo pretpostavke. Jednostavno, nemamo dovoljno podataka – zaključuje dr Kaspari. – Sinđang igra izuzetno važnu ulogu u razumijevanju praistorijske Centralne Azije, ali pristup i dalje ostaje veliki izazov, prenosi Sve o arheologiji.