“Umro je drug Tito. To su večeras saopštili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.”

Ovim riječima je Miodrag Zdravković, spiker Televizije Beograd, tačno u 18:50, višemilionskom auditorijumu “od Triglava do Đevđelije” potvrdio najcrnje slutnje – doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista, vrhovni komandant oružanih snaga zemlje, čelnik Pokreta nesvrstanih i čovjek koji je upravljao Jugoslavijom punih 35 godina, Josip Broz Tito, preminuo je u Ljubljani, samo nekoliko dana prije svog 88. rođendana.

Iza ovog kratkog obraćanja slijedio je proglas Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ. Saopštenja su zatim izdavana putem televizije i radija, a u toku večeri izašla su i vanredna izdanja skoro svih dnevnih novina. Pokrenut je dugo pripreman plan koji će kulminirati Titovom sahranom u Beogradu, četiri dana kasnije.

Miodrag Zdravković obavio je svoj zadatak.

Čovjek za teške vijesti

Miodrag Zdravković bio je u to vrijeme čuveno lice Televizije Beograd. Dostojanstven, odmjeren, važio je za spikera “za teške vijesti”. Upravo on Jugoslovenima je obavijestio o atentatu na Džona Kenedija. Čitao je vijesti tokom Konferencije nesvrstanih u Kairu. Tokom Praškog proljeća 1968. proveo je puna tri sata u studiju neprekidno saopštavajući vijesti o događajima u Čehoslovačkoj, a neki generali bliski državnom vrhu pričali su da je upravo on bio omiljeni spiker druga Tita.

Ipak, i pored svega toga, Zdravković NIJE BIO prvi izbor za čovjeka koji će svijetu saopštiti da je Josip Broz Tito umro.

– Februara mjeseca te godine, kad je Titu odsječena noga, meni su rekli da sam ja alternativa za čitanje saopštenja, a da će glavno saopštenje da pročita na sjednici Predsjedništva Jugoslavije Lazar Koliševski koji je tada bio potpredsjednik. Meni, kao rezervi, bilo je zabranjeno da idem daleko iz Beograda, ako sam odlazio bilo mi je naloženo da to ne smije biti više od tridesetak kilometara i morao sam da idem samo tamo gdje ima telefona. Morao sam da javim gdje idem, tako da budem u svakom trenutku dostupan redakciji – ispričao je Zdravković decenijama kasnije u intervjuu za Danas.

Međutim, tog maja Miodrag je prekršio naređenje. Prvi maj je bio spojen sa vikendom, nije se radilo i on je sa porodicom otišao u vikendicu kraj Golupca. Kako tamo nije imao telefon, dogovorio se sa komandirom policije da mu jave ukoliko se nešto desi.

A onda je 4. maja ustao nervozan. Vođen predosjećajem koji kasnije nije mogao da objasni, rekao je supruzi da se ranije vraća za Beograd.

Još je bilo jutro kada je stigao kući, a isto popodne mu se pridružila i porodica. U goste su im došle komšije. Igrali su remi i družili se.

A onda je zazvonio telefon. Iz redakcije su rekli samo: “Dođi i ponesi crno odijelo”.

“Umro je drug Tito”

Nešto prije toga odustalo se od plana da vijest o Titovoj smrti saopšti državni zvaničnik. Naime, Lazar Koliševski je u Palati federacije snimio izjavu, ali se ona pokazala kao neupotrebljiva jer je ovaj tokom čitanja plakao. Tako je sudbina udesila da ipak Miodrag bude taj koji će Jugoslovenima reći ono od čega su već mjesecima strepili.

– Znao sam šta je u pitanju. Meni je odijelo, međutim, bilo na televiziji u garderobi. Specijalno crno odijelo, sa bijelom košuljom i crnom kravatom čekalo je u garderobi samo taj trenutak. Tokom priprema, meni su rekli da kada mi jave da je Tito umro, da ja to ne smijem nikome da kažem dok se ne objavi na televiziji. Kad me supruga ispraćala, ja joj kažem: “Nikoga iz kuće ne puštaj dok me ne vidiš na televiziji i dok ja ne pročitam to”. Ljudi koji su bili u stanu pretpostavljali su da kad mene televizija zove a nisam u smjeni, da se nešto važno dešava, ali im ja nisam rekao ništa. Meni supruga kaže: “Pa kako ću da zadržim ljude ako budu htjeli da idu”. Ama, ne smije, Sunčice, strogo je zabranjeno, brzo će to da bude pa posle neka idu kući – sjećao se kasnije Zdravković.

Tek u zgradi televizije u Aberdarevoj potvrdili su mu slutnje. On se presvukao, spremio i ušao u studio. Tek tada su mu dali papir na kome se nalazila vijest.

Iz režije su ga pitali da li je spreman. Nije bio. Nekoliko sekundi je ćutao. A onda je dao znak i kamere su se upalile.

Miodrag Zdravković nije plakao. Nije ustuknuo. Glas mu je tek malo podrhtavao. Poslije je pričao da se zamalo slomio na dijelu kada je trebalo da pročita “radničkoj klasi”… ali nije. Bio je to trenutak koji ga je, iako to nije želio, upisao u istoriju.

– Smeta mi i dan-danas što me identifikuju kao spikera koji je pročitao da je Tito umro, a pritom se zaboravlja da sam pročitao stotine i stotine saopštenja, dokumentarnih filmova, reportaža – ispričao je u intervjuu iz 2010. godine.

Miodrag Zdravković svoj radni vijek je završio na Televiziji Beograd. U penziju je otišao 1982. Preminuo je 2017. u 90. godini života.

(Istorijski zabavnik)