Predstavljajući svoje tri knjige „Moj drug Đido“, „Majka Zorka“ i  „Nigde nikoga nemam“, Bećković je govorio o veliki srpskim stradanjima, podjelama, tragedijama i zabludama, ali i o nadanjima i svjetlosti na kraju tunela.

Često je večeras pominjao i Gradišku, prvo po velikom broju umnih glava na književnoj večeri, a potom i o stradanju srpske vojske u Lijevče polju u Drugom svjetskom ratu, gdje kako je rečeno na mjestu stradanja ni grobnice nema.

Svoj veličanstven nastup završio je pjesmom „Tamo daleko“,pjesmom koja govori da i nakon stradanja i podjela postoji nada za ovaj narod.

Tamo daleko u gradu zaočnome

U Jerusalimu nadnadoblačnome

Počinje ono što ne može biti

Niti se u reč može uhvatiti

Tu ćemo se sresti pretkani nanovo

U nešto lepše svetlije i novo

I naš prah će se kajati najviše

Što smo pomislili ikad Nikad više.

Ovo je dio najnovije Bećkovićeve pjesme nakon koje je prvo ovladao muk, a zatim se začuo snažan aplauz.

Veoma nadahnuto o velikanu naše književnosti Matiji Bećkoviću govorili su Manojlo Manjo Vukotić, vlasnik izdavačke kuće koja stoji iza posljednjih Bećkovićevih knjiga i profesorica Radana Vila Stanišljević.

Na kraju večeri Matija Bećković je mnogobrojnim ljubiteljima njegovog djela potpisivao knjige, koje govore o njegovom prijateljstvu sa Milovanom Đilasom, majci Zorki i srpskim podjelama i sukobima.

Ovo predivno književno veče sa dvije kompozicije uljepšala je sopranistica Minja Šikalo Naerac.