Smrt Tijane Ferhatović, samohrane majke osmogodišnjeg Haruna, potresla je Bosnu.

Njena četverogodišnja borba s malignom bolešću, koja je počela dijagnozom karcinoma debelog crijeva, ostavila je iza sebe ne samo tugu, već i niz pitanja o tome kako društvo reaguje na ovakve tragedije.

Tijanina borba

Tijana je prošla kroz iscrpljujući proces liječenja, operacija, komplikacija, sepse i hemoterapija, ali ni to nije bilo dovoljno. Kada se pokazalo da domaći zdravstveni sistem nema rješenje za njeno stanje, bila je prisiljena potražiti pomoć u Turskoj.

- U bolnici u Turskoj otkrili su mi metastaze na ruci i abdomenu. Uz nedostatak novčanih sredstava, odrađeno je zračenje ruke. Vratila sam se u BiH i počela sam primati terapije u Bihaću. Ali nije pomagalo, poslije sedam primljenih hemoterapija stanje je sve gore, kazala je Ferhatović svojevremeno za Avaz.

Pomoć su joj pružili donatori i dobri ljudi, ali činjenica da je bila prisiljena na milostinju i humanitarne akcije pokazuje slabost koju naš sistem ima kada je riječ o pružanju podrške.

Da li je postao standard da se mora preklinjati za pomoć putem društvenih mreža kako bi se preživjelo?

Gubitak empatije i lažna prijateljstva

U trenucima najteže patnje, Tijana je suočena s tišinom i izdajom od strane prijatelja.

Pitala je javno gdje su svi kojima je nekada pomagala i sa kojima je dijelila zadnji komad hljeba.

U svojim posljednjim danima bila je napuštena i usamljena, što glasno ističe pitanje -  gdje je nestala empatija?

-Evo jedne istinite bajke u mom životu kome pravo kome krivo, meni to više ništa ne znači!
Imam potrebu da ovo pišem jer sam se POMIRILA i možda je Alahova odredba da polako odlazim na najljepše mjesto gdje nema više bola, koji se ne može izdržati, koji je postao neizdrživ i s morfijem. Sad sam nepokretna u krevetu, ne mogu koraka napraviti znači nepokretna, ali ni to više nije važno, važno je gdje ste mi stari moji lažni prijatelji od djetinjstva. Gdje su kolegice lažne koje su bile tu kad su gledale svoje interese, imaš li Tijana daj molim te, gdje ste sada da me okrenete u ovom prokletog krevetu, da me presvučete, da mi dodate čašu vode, da me nazovete. Tijana pala, Tijana nema, Tijana ostavljena da umire polako u svojim mukama. Alah je jedan sve vidi zapamtite moje drage prijateljice od rođenja, divne bajne s kojima sam dijelila zadnji komad kruha, davala da niko ne vidi. Gdje ste sad sramote jedne, čast pojedincima ima ih 2, sramote ovog dunjaluka ,ali opet nisam sama Alah je uz mene i moje divne dame koje sam upoznala,  moje lavice, kraljice, a vi gnjide za interes sramite se samih sebe mene nikad ne zovite u životu, da vam slučajno ne bi palo na pamet, jer sve čekate vijesti OTIŠLA JE, NEKA JE BAŠ SE NAPATILA, A VI STE BILE NAPAĆENE KAD STE MENE MOLILE ZA MILOSTINJU! Toliko o mom iskrenom dugogodišnjem prijateljstvu i što dalje od mene!

Tijanina borba nije samo protiv bolesti. To je borba protiv društvene neosjetljivosti i licemjerne podrške, koja dolazi samo kada su reflektori upaljeni.

Šta da naučimo?

Priča Tijane Ferhatović nije izolovan slučaj. Simbol je šireg društvenog problema – kolektivnog zaborava da budemo ljudi.

Da li smo spremni pomoći samo onda kada je to javno vidljivo, kada se dijeli kao "stori" na Instagramu?

Gdje je podrška onima kojima je potrebna svakodnevno, izvan svjetla društvenih mreža?

Njena posljednja želja da, uprkos potpunom krahu, obraduje siromašnu djecu u Bihaću, šalje poruku o humanosti koja opstaje čak i u najmračnijim trenucima.

No, pitanje je koliko smo kao društvo spremni odgovoriti na takve pozive za pomoć.

Vrijeme za....

Tijana je prije dva dana izgubila bitku s bolešću, ali pitanje ostaje: jesmo li i mi izgubili bitku za ono što nas čini ljudima?

Možda je vrijeme da preispitamo prioritete, da obnovimo osjećaj zajedništva i učinimo korake ka stvaranju društva ne ostavlja na milost i nemilost sudbini.

Odgovornost za tuđe patnje je zajednička

Tijana Ferhatović nije izgubila samo bitku s bolešću – izgubila je bitku protiv sistema koji ju je iznevjerio, protiv društva koje je nijemi posmatrač patnje i protiv prijateljstava koja su se rasplinula pred težinom njenog života.

Njena smrt nije samo kraj jedne priče, već optužnica protiv svih – protiv kolektivne nemoći da budemo ljudi onda kada je najpotrebnije.

Ako iz ovoga ne naučimo ništa, onda smo osuđeni da živimo u svijetu gdje su saosjećanje i solidarnost samo prazne riječi, a oni najranjiviji ostaju prepušteni vlastitoj sudbini.

Vrijeme je da se probudimo, jer ako se ne budemo borili za sve Tijane, za koga ćemo?

BONUS VIDEO: