Sergejeva sudbina bila je tragična od trenutka kada je odlučio da ode na front. Kao mladić koji je odrastao bez oca, Sergej je bio ponos svoje majke.

„On nije bio kukavica, bio je patriota“, svjedoči majka, čije su suze svjedočanstvo bola koji nikada neće prestati. Kada su prve bitke započele, Sergej je bez oklijevanja stao u redove ukrajinske vojske, odlučan da brani svoju zemlju, porodicu, suprugu i kćerku.

I dok je on sa fronta slao novac i poruke pune ljubavi, ne sluteći šta se dešava iza njegovih leđa, njegova supruga je sa djetetom otišla u Njemačku, tražeći utočište među prvim talasima izbjeglica.

Sergej je vjerovao da to čini za njihovu budućnost. „Ja se borim za njih“, govorio je majci, svaki put kada bi je pozvao s fronta, sa bolnim osmijehom koji je skrivao strah i umor.

Prvi šok uslijedio je kada je Sergej dobio kratko odsustvo. Sa suzama radosnicama, krenuo je ka Njemačkoj, željan da zagrli suprugu i dijete.

Međutim, stvarnost ga je dočekala surovo. Kada je stigao pred vrata stana, umjesto radosti, dočekao ga je hladan pogled žene koja mu je s ciničnim osmijehom saopštila: „Ti za mene više nisi niko, jer si izabrao Ukrajinu i rat. Sada imam nekog drugog. Imamo sve što nam treba – pomoć države, novi život, a ti nam više ne trebaš.“

Sergej je bio šokiran. „Kako si mogla? Sve sam dao za tebe, za nas!“ rekao je, ali vrata su mu se zatvorila pred nosom.

Noć je proveo u jeftinom hostelu, pokušavajući da shvati kako je čovjek kojeg je vidio u njenom stanu zauzeo njegovo mjesto. Rane na duši bile su dublje od onih koje je zaradio na bojištu.

Vratio se na front, ali nikada nije bio isti. „Mama, kako to da mi, koji smo dali sve, nikome nismo potrebni?“ pitao ju je. Majka nije imala odgovor.

Samo je mogla da ga tješi, moleći se za njegov povratak. Povrede su ga privremeno odvele u pozadinu, gdje je dobio status invalida. Ipak, unutrašnji nemir ga nije ostavio.

Izdaja žene i slike koje je objavljivala na društvenim mrežama sa novim partnerom bile su mu nepodnošljive. Fotografije odmora u Turskoj i Egiptu stigle su do njega kao otrovne strelice, spaljujući posljednje djeliće nade i vjere u ljude.

Kada je ponovo odlučio da se vrati na front, prijatelji su ga molili da ostane. „Ne mogu da gledam kako ovi iza linije bogaćenja kradu i lažu, dok mi dajemo živote“, rekao je. Bio je ratnik do kraja, ali i čovjek sa slomljenim srcem.

Kako piše Tatjana Redko za ukrajinski za 33kanal, vijesti o njegovoj pogibiji stigle su kao nož u srce njegove majke.

Sergej je pao boreći se do posljednjeg daha, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag bola. Na njegovoj sahrani okupili su se prijatelji i komšije, ali žena koja je nekada obećala da će biti uz njega nije se pojavila.

Dok su suze padale na njegov kovčeg, ona je na društvenim mrežama objavljivala slike iz Egipta.

Da bi bol bila još veća, ubrzo je stigao advokat te iste žene, tražeći „pravo na sredstva“ koja pripadaju njegovoj kćerki.

„Razumijem, dijete je njegovo, i uvijek ću voljeti svoju unuku. Ali, kakvu savjest ima žena koja ga je tako izdala, da sada traži ono što pripada mom sinu?“ pita majka, moleći za pravdu. Ova priča nije samo svjedočanstvo o jednoj tragediji. To je ogledalo rata, izdaje i posljedica koje rat ostavlja ne samo na bojištu, već i u srcima onih koji ostaju kod kuće. Za Sergeja, ljubav i dužnost bili su svetinje, ali izdaja ga je slomila više nego bilo koja rana.

„Oni koji ga se sada sjećaju, neka znaju da je volio iskreno i davao sve što je imao. A vi, koji izdajete, sjetite se: Ništa ne boli više od gubitka vjere u ljubav“, završava priču njegova majka, tražeći da njen glas čuju svi.

BONUS VIDEO: