Pa ipak, već 15 godina istražitelji ne mogu da pronađu nikakve tragove o učenici Lizi Tiškin, koja je nestala iznenada, čudno, ne ostavljajući za sobom nikakve tragove. I sve ove godine njena majka se nada da će se njena kćerka vratiti kući.

Nije se vratila kući iz škole


7. mart 2009. bio je kratak radni dan pred raspust, pa su nastavnici odlučili da djecu puste sa nastave ranije. Desetogodišnju Lizu Tiškinu je baka trebalo da dovede u školu i potom pokupi, ali je tog dana starija žena bila bolesna, a devojčica je odlučila da se poslije škole kući vrati sama. Učiteljica je mirno pustila svoje odjeljenje, jer je grad bio miran, a Liza je uvek bila odgovorna, mirna i rekla je da će se javiti kada dođe kući.

Ali prije nego što je krenula kod svoje majke, učenica se okrenula ka stadionu Avangard, gdje je odlučila da se malo poigra sa drugaricom iz razreda i još nekoliko djece. Ubrzo su otišli ​​kući, ali Liza je odlučila da ostane još malo. Od tog trenutka je više niko nije vidio.

Majka djevojčice, Dina Gorškova, odmah je posumnjala da nešto nije u redu kada se Lisa nije vratila kući u podne. Majka je obišla sve susjedne ulice, pregledala stadion i okolinu najbliže rijeke, a zatim otišla u policiju da podnese izjavu o nestanku njene jedinice. Za ovo malo mjesto, gdje se svi poznaju, nestanak učenice bio je pravi hitan slučaj. Odmah su se uključili istražitelji, dobrovoljci, pa čak i vojska, koji su pročešljali cio grad, pregledali svaki podrum i napuštenu kuću. Forenzičari su oko podneva intervjuisali prolaznike i one koji su možda prošli pored stadiona, ali djevojčicu niko nije vidio. Možda je Liza ovog toplog proljećnog dana odlučila da ode do rijeke, možda se dijete udavilo?

Hitno su pozvani ronioci i specijalna oprema, mreže, ljudi koji su tragali po dnu rijeke. Ali tragovi male Lize nisu pronađeni. Istražitelji su shvatili: da se Liza udavila, ipak bi morali da pronađu neke od njenih stvari - torbu, pernicu, kaput, ali na dnu, koje su ronioci nekoliko puta pregledali, nije bilo ničega.

Provjerili su sve automobile koji su tog dana napustili grad, ali među njihovim vlasnicima nije bilo onih koji bi mogli da izazovu sumnju. Svi ovi ljudi su decenijama živjeli u tom malom mjestu i nisu ličili na kidnapera. I koja je poenta otmice ako otmičari nikada nisu stupili u kontakt i tražili novac? A kakav novac može imati Dina Gorškova, koja je poslije razvoda sama podigla dijete i radila za minimalac?

Majka nestale Lize, iz dana u dan, ponavljala je u svojoj glavi strašne verzije o tome gde je njena kćerka mogla nestati, a nijedna od njih nije ličila na stvarnost. Desetogodišnja djevojčica nije mogla sama da pobjegne iz zatvorenog grada, nije mogla da bude kidnapovana, pošto se proveravaju automobili koji prolaze kroz punkt, ali u gradu nije pronađeno tijelo.

U intervjuu novinarki Eleni Pogrebižskoj, Dina Gorškova je rekla da nikada neće zaboraviti dan kada je njeno dijete nestalo. Ovaj dan joj je preokrenuo život, nakon čega je počela da ima ozbiljnih zdravstvenih problema. I još se sa jezom sjeća šale lokalnih tinejdžera koji su odlučili da se rugaju ožalošćenoj majci.

„Međusobno su se svađali ko bi me mogao nazvati i reći mi kako su videli da je Liza umrla. Posle toga sam bio paralizovan. Mislila sam da neću ustati“, rekla je Gorškova u intervjuu.

Već 15 godina, život žene varira od očaja do nade. S vremena na vreme zvali su je ljudi iz raznih krajeva i govorili joj da su u njihovim gradovima videli devojku sličnu Lizi. Čak je bila i poruka iz Talina, gdje je jedan čovjek rekao da Liza, sada odrasla osoba, radi u prodavnici gvožđara. Opisao je kako je bila obučena, šta je radila i iz nekog razloga je izbjegavala ljude.

Jedna druga žena je jednom poslala poruku da Liza živi sa njom. Navodno, Liza je tog kobnog dana 7. marta 2009. sjedila na tremu kuće, usamljena i nesrećna, a stranac ju je odveo kod nje.

Tokom godina traženja stiglo je mnogo takvih poruka, neko je poslao fotografije na kojima su bile devojke koje zaista liče na njenu kćerku. Ali majčino srce je zadrhtalo nakon što se okrenula programu „Čekaj me“, nakon čega je dobila poziv iz Moskve.

„Vaše dijete živi među beskućnicima“, čula je Gorškova preko telefona. Nesrećnoj ženi je poslata slika osobe koja liči na Lizu. Dina je odjurila u Moskvu i našla tu istu djevojku. Novinari su pomogli DNK testom, koji je pokazao da nije riječ o Lizi. Da, ličila je na nju, ali nije ona.

U trenucima očaja, majka je čak razmišljala o tome da uzme dijete iz sirotišta, da pruži toplinu siročetu, ali je shvatila da ne može da voli nekoga, znajući da bi njena kćerka mogla negdje da živi.

Svake godine na Lizin rođendan majka joj kupuje igračke. Dakle, kada je nestala kćerka napunila 17 godina, kupila je polarnog medveda. Sa njim u njegovom naručju sanjala je svoju kćerku. Uprkos činjenici da je prošlo 15 godina, ona veruje da će jednog dana Liza doći i svojim ključem otvoriti vrata njihovog stana. Majka će je čekati.