Baš kao i pad Rimskog carstva i Francuska revolucija, rat u Iranu se pridružuje seriji istorijskih prekretnica koje su izazvale sukobe između papa i nekih od najpoznatijih političkih ličnosti civilizacije, navodi briselski portal. Najnovija razmjena oštrih poruka između poglavara Rimokatoličke crkve i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država izbila je nakon papinih ponovljenih apela za mir.

Papa je, kako prenose mediji, poručio da Bog "ne sluša molitve onih koji vode rat", uz ocjenu da su prijetnje o "uništenju čitave civilizacije" neprihvatljive. Tramp je uzvratio rekavši da je papa "slab po pitanju suzbijanja kriminala i loš u spoljnoj politici", dok su članovi njegove administracije insistirali da je sukob na Bliskom istoku "pravedan rat koji se vodi u ime Isusa Hrista".

Iako sukob privlači pažnju, ovo nije novina za Katoličku crkvu, već tradicija papa koji su tokom 2.000 godina ulazili u sukobe sa kancelarima, premijerima, kraljevima, carevima pa čak i "pravim varvarima".

Prvi papa Lav (440-461) poznat je po svom sukobu sa hunskim vođom Atilom nakon što je opustošio dijelove Evrope i došao u Italiju kako bi pljačkao gradove na sjeveru poluostrva. Rim je tada bio pod slabom kontrolom cara Valentinijana III i smatra se da je bio osuđen na pad, sve dok Lav nije poslat da ga zaustavi 452. godine. Pošto nije imao vojsku, papa je izabrao "diplomatiju i oslonio se na prijetnju božijom kaznom", a prema grčkom istoričaru Prisku, Atila je bio toliko impresioniran da je naredio povlačenje svojih trupa iz Italije u Njemačku gdje je kasnije i preminuo.

Francuski vojskovođa Napoleon Bonaparta je takođe imao burne odnose sa Katoličkom crkvom otkad je napao Italiju, porazio snage koje su branile Papsku državu i proglasio Rimsku republiku. Papa Pije VI (1775-1799), se tome usprotivio, nakon čega je bio uhapšen i deportovan u francuski grad Valans, gdje je nakon nekoliko mjeseci umro. Njegov nasljednik, Pije VII (1800-1823) je pokušao da postigne dogovor sa Francuskom Republikom i prisustvovao je krunidbi Napoleona u Parizu, međutim odnosi su se pogoršali kada je odbio da podrži Napoleonovu blokadu Britanije. Nakon toga je i on uhapšen, a nakon Napoleonovog poraza kod Vaterloa 1815. godine, papa se vratio u Rim.

Papa Pije XII (1939-1958) je vladao u jednom od najkompleksnijih perioda moderne istorije. Prije izbora pregovarao je o sporazumu sa nacističkom Njemačkom, koji je režimu Adolfa Hitlera dao određeni legitimitet, dok je kasnije kritikovan zbog nedovoljne javne osude nacističkih zločina. Njegovi branioci tvrde da je izbjegavao javne izjave kako bi sprovodio tajnu diplomatiju koja je spasila hiljade života, a među potezima koji mu se pripisuju bila je pomoć progonjenim naučnicima i skrivanje Jevreja u vjerskim institucijama u Rimu.

Pavle VI (1963-1978) je nakon Kubanske krize usvojio politiku dijaloga poznatiju kao Ostpolitik, usmjerenu na odnose sa Istočnim blokom, a njegov nasljednik Jovan Pavle II (1978-2005), dodatno je ojačao veze sa sovjetskim liderima istovremeno podržavajući pokret Solidarnost u Poljskoj čime je Katolička crkva zadržala globalni uticaj i u ateističkim režimima.

Tokom prvog mandata Donalda Trampa, papa Franjo (2013-2025) kritikovao je njegovu politiku, ali je izbjegavao direktne i lične sukobe sa predsjednikom. Prije inauguracije 2017. godine, Franjo je izjavio da "osoba koja misli samo o gradnji zidova nije hrišćanin", ali je Vatikan kasnije pojasnio da komentar nije bio direktno upućen Trampu. Franjo je kasnije nastavio da kritikuje političke odluke SAD, naročito po pitanju klimatskih promjena bez direktnih napada na Trampa.

(Politiko)