Počeo je daleke 1966. godine u mlađim selekcijama Borca sa kojim će osvojiti veliki broj trofeja, među kojima je titula klupskog prvaka Evrope iz 1976. godine.
- Bio sam dio slavne generacije koja je u to vrijeme „žarila i palila“ onom velikom Jugoslavijom. Između ostalog, učestvovao sam u osvajanju pet šampionskih titula, kao i pet trofeja u kup takmičenju. Svakako da je kruna svega toga ta 1976. godina kada smo u „Boriku“ pobijedili Dansku 17:15 i postali šampioni Evrope - prisjetio se na početku razgovora Rade Unčanin.
Kako je i sam naveo, ostala mu je velika žal što godinu dana ranije nisu stigli do evropskog naslova.
- Mi smo u polufinalu dobili neprikosnovenu Steauu iz Bukurešta, ali na našu žalost, u Dortmundu smo poraženi od ekipe Forverca iz Istočne Njemačke. Tada je uprava napravila veliku grešku, jer smo sedam dana ranije otišli za Dortmund gdje smo odigrali tri utakmice sa klubovima iz Bundeslige. Mislim da smo tu potrošili energiju koja je bila neophodna za to finale i ostaće mi žal zbog toga. Te 1975. godine profesor Arslanagić je dobio ponudu Barselone koju nije prihvatio. On je tada rekao da neće otići iz kluba sve dok Borac ne postane šampion Starog kontinenta i mi smo u tome uspjeli već naredne godine u prepunom banjalučkom hramu sporta - dodao je naš sagovornik.
[gallery size="medium" ids="548772"]
Ne krije da je od malih nogu volio sport. Često je sa drugarima igrao fudbal, košarku, odbojku, a onda se pomalo neočekivano našao u rukometu u koji ga je uveo čuveni Pero Perović.
- Bio sam osnovac i igrali smo jednu utakmicu protiv selekcije Borca. Tada je legendarni Pero Perović okupio nas 30 dječaka i od 1966. godine počeo sam u pionirima da bi poslije zajedno sa Viktorom Anušićem postao dio prve ekipe. Bilo je slučajno, ali jednostvano je to bila i sudbina. Imao sam sreću i čast da budem sa takvim legendama kao što su profesori Abas Arslanagić i Milorad Karalić, doktor Nebojša Popović, te Dobrivoje Selec koji će 1972. godine osvojiti zlatnu olimpijsku medalju na Igrama u Minhenu - napominje bivša vedata kluba iz Gospodske.
Za prvi tim debitovao je 9. juna 1968. godine, samo tri dana prije 17. rođendana protiv Medveščaka. Već naredne sezone 1968/69. ponovo će prvi meč odigrati protiv istog rivala, a dvije godine kasnije postigao je i prvoligaški prvenac u „crveno-plavom“ dresu.
[gallery ids="548775,548776,548777,548778"]
- Igrali smo predigru toj prvoj utakmicu sa Medveščakom. Tada je trener u tom momentu bio Pero Perović, kaže mi, ajde mali u svlačionicui i uzmi dres. Tako je uslijedio moj debi na stadionu Sportskih igara. Bio sam najmlađi u ekipi uz Braciku Vujinovića koji je bio godinu stariji od mene. Borac je imao tu jednu dimenziju, koja ga je odvajala od ostalih, jedno drugarstvo i respekt prema starijim igračima koji su imali drugarski odnos prema nama mlađima. Meni je danas neshvatljivo da se u nekom klubu stariji igrači nekorektno ponašaju prema mladim pa čak i da ih maltretiraju - ističe Unčanin.
Posljednju utakmicu u „crveno-plavom“ dresu odigrao je 6. aprila 1985. godine u Beogradu protiv Crvene zvezde koja je okončana remijem (18:18) uz njegova dva pogotka. Za ALOonline otkriva kako je uopšte došao u situaciju da odigra ovaj susret.
- Obavio sam zimske pripreme u Umagu kod trenera Abasa Arslanagića. Pokojni Momo Golić je obavio pripreme 1980. godine i poslije prve utakmice sa Trepčom on je u svlačionici rekao da više ne može, a onda je i meni došlo vrijeme da odustanem i nije mi se više išlo na treninge. Međutim, desilo se u jednom trenutku da se Pipe Smajlagić provrijedio i Miro Bjelić me pozvao da idem u Beograd. Pomislio sam da treba da budem vođa puta, ali mi je saopštio da moram igrati utakmicu. Obavio sam dva do tri treninga, desilo se da se povrijedio prvi golman Zlatan Arnautović, te su branili Fikret Handan i Duško Kresojević. Otišli smo oslabljeni, ali smo se kući vratili neporaženi - napomenuo je Unčanin.
Po okončanju igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Radio je u mlađim selekcijama Borca, potom je vodio i prvi tim, baš kao i beogradski Partizan, Dubočicu iz Leskovca, Prijedor. Najviše je radio u Ženskom rukometnom klubu Borac sa kojim je osvojio veliki broj trofeja, a prvi već 2004. godine kada su uzeli Kup BiH poslije trijumfa nad Zrinjskim u Sarajevu.
[caption id="attachment_548773" align="aligncenter" width="1067"]
FOTO: Slobodan Babić[/caption]
- Mi smo tada u polufinalu eliminisali neprikosnoveni Galeb iz Mostara. Svi su nas tada otpisali, a mi smo ih pobijedili u Banjaluci golom razlike dok je u revanšu bilo neriješeno. Polako smo se penjali ka vrhu, ali smo 2006. godine zapali u finansijsku krizu kada od februara do 31. decembra nismo dobili nijednu marku. To dovoljno govori o djevojkama koje su sve to izdržale. Čak sam lično stavio hipoteku na stan, pa sam isfinansirao polusezonu. Da nije na mjesto predsjednika došla gospođa Nada Tešanović pitanje je šta bi bilo i od mog stana te zahvaljujući njoj u junu 2007. godine sve je bilo izmireno. I u toj novčanoj nestašici djelili smo prvo mjesto, mislim sa Katarinom, doveli smo u međuvremenu Sabinu Pehić i Korneliju Klinac i uzeli pet uzastopnih titula. Bila je to sjajna generacija u kojoj su Tanja Kekić, Dragana i Dejana Knežević birane za sportiskinju Banjaluke, dok je Dragana Knežević bila i najbolja sportiskinja BiH. Bilo je zaista lijepo. To je jedan predivan period koji sam proveo u ŽRK Borac – prisjeća se Unčanin.
Poslije višegodišnje vladavine uslijedio je pad. ŽRK Borac je završio u Prvoj ligi Republike Srpske u kojoj je bio i posljednji, a onda se 2018. godine u klub ponovo vratila Nada Tešanović.
- Ponovo je došla kao spasilac, tu su bile i starije igračice koje su sa njom razgovarale i ona je prihvatila da se vrati. Bio je tu i Darko Savić koji je izrazio želju da pomogne. On je mlad i ambiciozan čovjek koji je uložio mnogo toga u reorganizaciji kluba uz pomoć članova uprave. Upravo je Darko Savić izrazio želju da ponovo budemo šampioni. Rekao sam mu da su nam neophodna određena pojačanja poput Anđele Stojanović i golmana Darjane Vukliše. On je taj posao uspješno završio i mi smo u sezoni 2020/21 uzeli titulu u BiH, ali i Kup BiH i Republike Srpske. A onda je došlo na neki način do ružnog rastanka, iako smo tog momenta bili prvi. Došlo je do povrede Anđele Stojanović i Lane Lončar na koju smo mnogo računali, bilo je nekih previranja u klubu, ostao mi je gorak ukus zbog toga i mislim da su me prodali, ali njima na dušu - gotovo u dahu je izgovorio trofejni trener.
O svemu ovom kao i očinjenici da je Rade Unčanin gotovo šest decenija prisutan u rukometu možete saznati u videu na početku teksta.
BONUS VIDEO:
