Đorđe Andrejić (13) nestao je prije 13 i po godina. Slučaj ovog dječaka iz sela Majilovac kod Velikog Gradišta, koji bi danas imao 27 godina, i dalje je jedna od najvećih misterija koja je počela 22.07.2010. godine kada je dječak sa majkom Marinom krenuo u baštu. Ona se poslije dva dana krvava vratila sama u selo, bez sina Đorđa.

Njegova majka je priznala da ga je ubila, pa je porekla. Zbog navodne smrti sina, dva puta osuđena na 20 godina. U pritvoru je provela 703 dana. Međutim, Apelacioni sud ju je oslobodio krivice zbog nedostatka dokaza, a ona je potom tužila je državu i dobila milionsku odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru. Srbiju je tužila i u Strazburu. Tijelo dječaka do danas nije nađeno.

Rasvjetljavanjem ovog slučaja institucije se više ne bave. Đorđe je nakon ljetnjeg raspusta trebalo da krene u sedmi razred. Dječak je otišao sa majkom u baštu, kako je ona navela u poruci koju je ostavila suprugu na stolu. Porodično imanje ka kom su se uputili nalazilo se kilometar i po dalje. Dva dana se nisu vratili. Tek u subotu dječakova majka je dezorijentisana, bosa, puna krpelja, izgrebana po cijelom tijelu i rasekotinom na nozi pronađena na putu kod obližnjeg sela Kurjače. Pronašli su je mještani koji su je dovezli do kuće.

Njima je ispričala da se povrijedila dok je radila u bašti i da je sina poslala kući po pomoć.

"Ona je bila gore kod neke porodične kuće. Video sam da je ogrebana maksimalno, imala je modrice po tijelu, nogu isečenu, bosa. Povezli smo je i usput nam je pričala da je kopala baštu, mada sam se ja pitao... Tu bašte nema... Nisam znao... Kad smo provjerili poslije toga ni u jednoj bašti nikakav trag nije bio...", ispričao je tad mještanin koji je pronašao majku.

Majka se kući vratila bez sina Đorđa i kad je ušla unutra mužu je rekla da ne zna gdje joj je dijete. Poslije tih riječi, kako će kasnije biti navedeno i u sudskoj presudi, muž ju je pretukao. Nakon toga je pozvao policiju i prijavio dječakov nestanak.

U razgovoru koji su policajci obavili u kući Andrejića, majka je najprije tvrdila da ne zna šta se desilo sa njenim sinom. Zatim je odvezena u stanicu policije 24. jula gdje je konstantno mijenjala iskaze. Prvo je tvrdila da je izgubila dijete. Nakon toga je pričala da je sina nehatom onesvijestila, ali da se posle toga probudio. Na kraju je rekla da je sina ubila i da ga je prekrila lišćem.

Detalje o ubistvu sina ispričala je policiji u prisustvu advokata koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti. Kasnije je angažovala advokata Srbislava Stojanovića. Policiji je opisala i gdje je sakrila dječakovo tijelo. Poslije priznanja policajci su izveli majku na teren da im pokaže mjesto na kom je, kako je tvrdila, ubila sina i sakrila tijelo.

Međutim, u šumi nije bilo tijelo djeteta niti ičega što bi ukazalo da se tu dogodio zločin. I dalje je tvrdila da je ubila dijete i sakrila tijelo djeteta. Nakon saslušanja u tužilaštvu postala je zvanično osumnjičena za zločin. To je bio prvi propust istrage, jer samo priznanje, bez dokaza, ne znači da je onaj ko tvrdi da jeste i počinio krivično djelo, objavljeno je u emisiji Slučaj na Insajderu.

Svaki dan je više od 200 ljudi tragalo za tijelom dječaka. Na mjesto zvano Beljanica je dva puta izvođena i majka i pitala se kako ga nema. Potraga je obustavljena poslije samo 10 dana iako nije bilo nikakvih dokaza za ubistvo osim priznanja majke.

Majka je 20. avgusta povukla iskaz, odnosno povukla je priznanje da je ubila sina uz objašnjenje da su je policajci verbalno maltretirali, tukli, pretili i ucjenjivali i da je zato priznala zločin.

"Kad smo se našli sami, ona je počela da mi priča da nije ubila sina. Mene su tukli, maltretirali, to uopšte nije tačno da sam ga ja ubila", ispričao je advokat Srbislav Stojanović.

Tužilaštvo je tvrdilo da nema dokaza da ju je policija tukla i maltretirala. Majka je i dalje bila u pritvoru iako je promijenila iskaz. Početkom novembra 2010. godine pronađena je ljudska lobanja i to baš u onom dijelu šume koji je tri i po mjeseca ranije policija više puta pretraživala.

Lobanja je nađena u travi oko 30 metara od mjesta koje je majka pokazivala.

"Lobanja je nađena na zemlji obrasla travom, preciznije pri podizanju lobanje ispod iste je bila zemlja, a okolo nje je izrasla trava što je ukazivalo da je tu stajala duže vrijeme", navelo je Više javno tužilaštvo u Požarevcu.

Pitanje je kako lobanja nije pronađena ranije

"To je mesto detaljno pretraživano i po mom najdubljem mišljenju nesumnjivo je da je neko lobanju tu bacio tih dana po isteku tri mjeseca kad je istraga trebalo da krene u nekom pravcu", kazao je advokat Stojanović. DNK analiza je pokazala da je lobanja pripadala dječaku. Ostatak tijela nikad nije pronađen. Lobanja nije mogla da pokaže uzrok smrti. Na njoj se nisu nalazile povrede koje je majka navela da mu je nanijela prilikom ubistva.

Potraga za tijelom dečaka nije organizovana. Potpuno je nerazjašnjen uzrok smrti dječaka. Majka se nije složila da je pronađena lobanja bila od njenog sina iako je DNK pokazao da jeste. Više tužilaštvo u Požarevcu je nakon pronalaska lobanje podiglo optužnicu protiv majke. Optužena je za teško ubistvo za koje je zaprećena kazna do 40 godina zatvora.

Optužnica se bazirala na njenom priznanju i DNK analizi. U njoj je naveden i drugi iskaz, povlačenje priznanje. Pričala je da je posljednji put vidjela sina u šumi kad je povrijedila nogu na motiku. Navela je da mu je tražila da krene po pomoć. Rekao je da se malo boji. Raspravljali su se, kako je majka rekla, ali je onda pristao da krene.

Prema njenim riječima, dozivala ga je neko vrijeme, a on je odgovarao. Nakon toga je prestao da odgovara. Kazala je da ga je tad posljednji put vidjela i čula. Suđenje majci za ubistvo sina u Višem sudu u Požarevcu počelo je krajem januara 2011. godine.

Sudilo joj se dva puta i oba puta je osuđena, ali je zatim veće Apelacionog suda donijelo oslobađajuću presudu. Dokazi su od početka bili isti. Motika koju je majka nosila sa sobom kad je pronađena na putu bila je materijali dokaz. Tužilaštvo je tvrdilo da je njome zadala smrtonosni udarac sinu. Međutim, na njoj nisu pronađeni njegovi biološki tragovi.

Majka je prvi put osuđena 15. marta 2011. godine. Dobila je kaznu od 20 godina zatvora. Branilac se žalio na presudu. Drugi put je opet proglašena krivom i osuđena na istu kaznu zatvora. Branilac se ponovo žalio. U julu 2012. godine veće Apelacionog suda donijelo je presudu da majka nije kriva.

U presudi su navedeni svi propusti istrage, naročito kad je u pitanju prvobitno priznanje majke. Sudije Apelacionog suda posebno su istakle iskaz svedoka koji je sa majkom dječaka i policijom išao u pretragu terena a koji je na sudu izjavio da mu je ona već tada rekla da je teraju da prizna nešto što nije uradila.

Isti svjedok je tvrdio da je tad video kako ju je jedan od inspektora povukao za kosu. Apelacioni sud je naveo u presudi da se nameće zaključak da leš Đorđa nije bio na mjestu gdje je nađena lobanja kad su vršene pretrage terena i da je ona naknadno donijeta i tu naknadno ostavljena.

Majka je u pritvoru provela 703 dana. Kad je pravosnažno oslobođena tužila je državu zbog, kako se navodi, nezakonitog pritvora i odselila se iz sela. Tražila je odštetu 17 miliona dinara, sud je odlučio da joj se isplati dva miliona. Na osnovu toga sa svojim advokatom se obratila sudu u Strazburu za pomoć. Inače, otac dječaka pričao je da ne vjeruje da je ona ubila njihovo dijete. Umro je prije oko tri godine. I danas nije poznato kako je došlo do smrti dječaka.

Prema riječima advokata Srbislava Stojanovića lobanja dječaka se nalazi u Višem sudu. U emisiji Slučaj se navodi da nijedna nadležna institucija koja je bila uključena u postupak nema odgovor na pitanje gdje je lobanja dječaka. Kako se navodi u pomenutoj emisiji, glavni dokaz u istrazi i sudskim postupcima je jednostavno nestao.

BONUS VIDEO: