Prava drama odigrala se u noći između subote i nedjelje, četiri sata poslije ponoći, ispred KBC „Bežanijska kosa“, beogradske bolnice koja nema ni ginekologiju, ni porodilište. I najvažnije je da je kraj srećan – spašena su dva života, tek rođena djevojčica i mlada mama kojoj je ovo treće dijete.

Oko četiri sata poslije ponoći, taman kada je prošla gužva, sirena je digla sve na noge u hitnom prijemu „Bežanije“. Iz auta je istrčao muškarac vičući: „Žena se porađa! Žena se porađa!“

– Pritrčala sam, otvorila zadnja vrata auta – mlada žena sjedi, a dole među nogama je beba. Nekako je drži, sva drhti, plače. Okolo krv, ne previše, ali je ima. Baš potresna scena. Beba nije ni plakala. Uzela sam je, podigla, okrenula glavicom nadole, nekoliko puta je lagano udarila po leđima i zaplakala je. Nije, srećom, bila ni pomodrila. Tada sam primijetila da je djevojčica – priča za Kurir dr Tajana Hajder, specijalista urgentne medicine.

Odmah su, kaže, pritrčali i njeni tehničari i doktorka s hirurgije Miona Mitrović, sestre Irena, Mira, Ana, Valentina, mlađi ljekari, svi iz hitnih ambulanti.

– Presjekla sam pupčanu vrpcu uz pomoć mojih sestara. To je jako skučen prostor, svaka ruka dobro dođe. Prinijeli su mi i peane kojima sam klemovala pupčanu vrpcu, sterilne gaze, tople ćebiće, sve. Dugo sam radila u Hitnoj pomoći, imali smo porođaje na terenu, pa mi nije baš potpuno strano, ali zaista je stresno. I ovo mi je bio prvi put da presijecam vrpcu. A mi, na sve to, nemamo porodilište. Zaista je stresno kada vam tako dovezu bebu i još sve radite u kolima, potpuno neuslovno. Sve se vrlo brzo odigralo, nije bilo prostora za iznošenje dok osnovno ne zbrinemo – kazuje dr Hajder.

Uvili su bebu u sterilnu gazu, pa je umotali u ćebe, kao i mamu, i iznijeli ih u hitan prijem. Tu slijedi obrada.

– Bebu smo aspirirali da može lijepo da diše, imala je dosta sekreta. Malo smo je obrisali, po njoj je bio onaj kao sirasti sloj, uvili je u gazu i neko braon ćebence. Mama je imala nizak pritisak, dali smo joj infuziju kroz dvije venske linije, kako bi nadoknadila tečnost. Zaista je bila hladna, ledena – govori doktorka i dodaje:

– Čak je odmah, još kod auta, sišla i naša anestezija ako, ne daj Bože, zatreba da se beba intubira. Srećom, za tim nije bilo potrebe, sama je disala.

Dok se u autu odigravala drama, Hitna pomoć je u „Bežaniju“ dovezla teškog pacijenta. I to će ovu priču olakšati.

– Stiže baš težak pacijent s plućnim edemom. Kolege iz hitnog prijema ga prihvataju, a sanitet ostaje nama da pomogne. I taj sanitet je neka sreća. Snašli bismo se i da ga nije bilo, ali je bilo mnogo bolje što se tu stvorio. Kolege iz Hitne pomoći odmah su pomogle, prihvatile su i bebu, majku i mene i pod rotacijama za manje od pet minuta bili smo u KBC „Zemun“.

– Beba je bila sjajna u sanitetu – plakala je sve vrijeme i mlatarala ručicama, što mi je bilo veoma važno i ulivalo mi snagu da će sve biti u redu. Dok sam posmatrala ručice, jer mi je najvažnije bilo da vidim da je aktivna i da plače, što pokazuje da bi trebalo da je sve u redu, primijetila sam da ima i duge nokte. Ima kosicu i onako punašna je, odavala je utisak da će biti zdrava i žilava bebica – sada već uz osmijeh priča doktorka, pa dodaje:

– A majka je sve vrijeme bila u stanju šoka, vidjelo se da joj nije bilo ni do čega. Samo je kratko odgovarala na naše: „Da li ste dobro? Da li ste s nama? Da li ste tu?“, jer bila je i hipotenzivna, imala je nizak pritisak i baš, baš hladna.

Ponosna na svoje ljekare i sestre, radosna što nam je beba došla na veliki praznik

Prof. dr Marija Zdravković, direktorka KBC „Bežanijska kosa“, zadovoljna je što se sve dobro završilo.

– Kolege iz KBC „Zemun“ rekle su mi da su i majka i beba dobro i svi smo presrećni zbog toga. Izuzetno sam ponosna na svoje ljekare i sestre, još jednom su pokazali da mogu da odgovore svim izazovima. Oni su samo još jedan primjer i pokazatelj toga da srpsko zdravstvo može da odgovori na sve. Naša država ima izuzetne ljekare, sestre i tehničare, stručne i posvećene. A posebno se radujemo što je „naša“ beba, iako nemamo ginekologiju, a samim tim ni porodilište, došla na veliki praznik – Krstovdan, i vjerujemo da će se tek mnogo lijepog desiti za KBC „Bežanijska kosa“ – kaže za Kurir prof. Zdravković.

U onom haosu uspjela je da spazi da je registracija na vozilu bila sa Uba, muškarca je primijetila kada je vikao, i to je praktično sve što zna.

– Jedino što znam jeste da je to ženi treće dijete po redu. Stvarno nisam imala vremena za neku drugu komunikaciju van one koja mi je bila neophodna da mi dijete bude živo i da plače i da mi majka bude dobro. Ne znam ni koliko je to sve trajalo u autu prije nego što su stigli kod nas, ni odakle su krenuli, ni ko je muškarac, da li je on otac. Vidjela sam ga u prvi mah, potom ga nisam ni primjećivala, imala sam druge brige – ističe dr Hajder i dodaje:

– Presrećna sam što se sve dobro završilo, bila je to borba za dva ljudska života. Tek kada se sve završilo, osjetila sam i sama koliko sam bila pod stresom. Ali najvažnije je da smo uspjeli. I jesmo zato što smo tim, piše Kurir.