Vladimir Radojičić iz Kraljeva nije doživio dane bratstva i jedinstva, crvene marame, niti praznike u radničkim odmaralištima, ali to ga nije spriječilo da danas bude jedan od najposvećenijih kolekcionara jugoslovenskih uspomena.

Njegova Fejsbuk stranica “Vladova Starinarnica” privlači hiljade ljudi, a svaka objava izaziva talas nostalgičnih komentara i mnoštvo reakcija. Stariji pronalaze komadiće svog djetinjstva, a mlađi prvi put vide kako je to izgledalo diveći se značkama, igračkama, razglednicama ili porculanskim šoljicama.

Naš sagovornik petnaestak godina radi u drvnoj industriji, ali njegova najveća strast je – sakupljanje uspomena!

Počeci kolekcionarstva u djetinjstvu

"Oduvek sam nešto skupljao", kaže Vladimir i prisjeća se vremena iz devedesetih, kada su kao djeca skupljali stari novac, sličice, markice, značke, priveske i vizit kartice.

U dvadesetim godinama okrenuo se ozbiljnijem sakupljanju starog novca, ali se s vremenom zainteresovao za predmete koji ga podsjećaju na djetinjstvo.

"Vremenom me je to zadovoljilo. I kada bih odlazio na pijacu u potragu za starim novcem, uvijek bi mi pogled padao na neke igračke, ili stvari dječije tematike koje smo imali kao djeca 90-ih", objašnjava.

Tada je odlučio da dio kolekcije novčića proda i posveti se djetinjstvu -  i vlastitom i kolektivnom.

Estetika i emocija

"Kod stvari iz 80-ih me privlači estetika, jer su igračke i dječije stvari tada pravljene mnogo ljepše i kvalitetnije nego sada. Kod igračaka iz 90-ih je isti slučaj, samo što tu ima i malo emocija, jer sam te igračke i ja imao i igrao se sa njima."

Kutija koja je promijenila sve

Posebno mjesto u njegovom sakupljanju zauzima kutija keksa Čiča Gliša.

"Našao sam je u šupi svog dede, u kojoj su bili ekseri, i kutija je i poslije 30 godina bila neostećena. Tada sam riješio da nađem sve u vezi tog keksa."

Kaže da je to jedna od malobrojnih stvari koje su sačuvane iz njegovog detinjstva.

"To je za mene nešto najvrijednije. Kada gledamo i novčanu vrijednost takođe, jer je jako, jako rijetka."

Sve se kad-tad nađe

"Sve se jednom nađe, samo je pitanje koliko mi taj predmet treba i koliko para želim da izdvojim za njega", kaže Vladimir. Dodaje da se ne opterećuje više oko pronalaženja stvari "jer ovo je hobi i ima mnogo bitnijih stvari u životu."

Vrijednost predmeta leži u reakciji ljudi

"Ne patim za prošlim vremenom, ali volim stvari iz tog vremena, a najviše od svega reakciju ljudi kada to vide i interakciju sa današnjom djecom dok im objašnjavam šta je šta i sa kakvim igračkama smo se mi igrali i koje smo slatkiše mi jeli", priča nam Vladimir.

Gdje se nalazi blago?

Vladimir kaže da najviše voli da odem na pijacu jer se tu nikada ne zna šta se može naći.

"Naravno, tu je i internet, razni sajtovi, preko svoje stranice, ljudi koji mi nabavljaju stvari iz cijele Srbije", pojašnjava sagovornik.

Kopije ne mogu da prevare Vladimira.

"S vremena na vrijeme izađe neki slatkiš ili grickalica sa istim omotom, ali naravno datum je nov. A igračke se vrlo lako prepoznaju da su stare, kao npr. kvalitet gume, plastike ili jednostavno žig na samoj igrački", objašnjava svoju procjenu Vladimir.

Koliko košta nostalgija?

"Najviše sam platio set šoljica i kutiju od Kraš Express. To je bilo 50 evra. Obično kupujem u lotovima, pa onda ni sam ne znam koliko platim pojedinačno, ali mislim da nemam stvar u kolekciji koju sam platio više od 50 evra", priča nam kolekcionar.

Dodaje da je najveće otkriće našao u dedinoj šupi, ali ističe da je nekada znao stvari naći i na neočekivanim mjestima.

Cipelići, Baltazar i omoti od slatkiša

Vladimir priča da najviše reakcija dobija na omote od slatkiša i igračke iz crtanih filmova:

"Tih slatkiša odavno nema, a njih smo najviše voljeli, kao i crtanih filmova koje smo gledali svako veče, kao što su recimo Cipelići, profesor Baltazar itd."

Neko bolje djetinjstvo...

Vladimir pojašnjava kako čuvam sve stvari jer ih voli i, kaže, kada ih gleda sjetim se kako je bilo nekada...

"Jeste bilo rata i svega, ali smo imali ljepše djetinjstvo nego djeca danas, jer smo po cijeli dan bili svi zajedno napolju, dok su djeca danas na telefonima i računarima", pojašnjava naš sagovornik.

Plan za budućnost: izložba za sve generacije

Vladimir kaže kako bi volio još štošta naći i kada bude u potpunosti bude zadovoljan kolekcijom obećava da će je izložiti kako bi sve generacije uživale u prošlim vremenima.

Ljubav prema nečemu što nikada nije bilo tvoje

Vladimir je primjer kako ljubav ne zna za vrijeme ni granice.

Iako Jugoslavija više ne postoji na mapi, ona i dalje živi kroz predmete, uspomene i ljude koji se nje sjećaju. A zahvaljujući jednom mladom čovjeku živi i među onima koji je nikada nisu ni upoznali.

Jer nostalgija nije samo tuga za prošlim, ona je podsjetnik da su postojala vremena u kojima smo se možda osjećali manje sami.

BONUS VIDEO

;t=2282s