Karaburmi, a njegovi egzekutori pobjegli su na motoru kavasaki, koji je nekoliko sati kasnije nađen zapaljen u Zvezdarskoj šumi.

Dragoslav Miloradović je te večeri izašao iz automobila i sjeo na klupu sa suprugom. Ubice su ga određeno vrijeme prije likvidacije pratile i utvrdile njegovu svakodnevnu rutinu i kretanje, što potvrđuje da je plan bio temeljno razrađen, a svaki korak pažljivo isplaniran.

Nepoznati napadači na crnom motociklu, prema riječima očevidaca, više puta su kružili Višnjičkom ulicom, da bi potom ušli na plac na kojem se nalazi auto-perionica. Tamo su, iz automatskog oružja opremljenog noćnim laserskim nišanom, ispalili 15 hitaca u pravcu Miloradovića. U trenutku napada, radnik perionice je instinktivno odgurnuo Miloradovićevu suprugu u stranu, kako bi je zaštitio i spriječio da i ona postane meta.

Motor kojim su ubice došle pronađen je, nekoliko sati poslije likvidacije, zapaljen u Zvezdarskoj šumi.

Miloradovićeva supruga ispričala je policiji da su sjedili na klupi dok je Dragoslav čitao vjesti na telefonu. U tom trenutku, prema njenim riječima, naišla su dvojica muškaraca na motoru. Jedan od njih je sišao, prišao im i gotovo bez oklijevanja otvorio vatru. Miloradović je pokušao da pobjegne, ali je teško ranjen pao na zemlju. Napadač mu je zatim prišao i nastavio da puca, ne ostavljajući mu nikakvu šansu.

Ubice Bojovićevog kuma do danas nisu pronađene, a nagađa se da je on još jedna žrtva rata između porodica Luke Bojovića i Slobodana Šaranovića koji je počeo 2009. godine.

Ubijeni Miloradović bio je kum Bojovićima i ostao je odan prijatelj Luki i njegovoj porodici, čak i poslije Lukinog hapšenja u Španiji, a naročito poslije ubistva Nikola Bojović 2013. godine. On je navodno bio suvlasnik auto-perionice sa ubijenim Nikolom Bojovićem, a mnogi su tvrdili da je pravi vlasnik bio Luka, za koga su njih dvojica prali novac. Lukina supruga Barbara navodno je svakodnevno dolazila u perionicu.

Protiv Luke Bojovića i Dragoslava Miloradovića 2005. godine podignuta je optužnica. Miloradović je bio optužen za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja. Prema navodima iz tadašnjeg akta Prvog opštinskog tužilaštva (danas Prvo osnovno javno tužilaštvo), on je od 1999. do 2004. godine u prostorijama svoje firme „Itan“ držao pištolj i municiju bez neophodnih dozvola. Miloradović je u izjavi policiji naveo da je oružje naslijedio nakon smrti svog oca.

Istom optužnicom Miloradoviću se stavljalo na teret i falsifikovanje dokumenata. Optužen je da je od 2002. do 2004. godine u svom stanu čuvao dvije lažne lične karte koje je Luka Bojović koristio. Te karte glasile su na imena Oliver Marković i Goran Simić. Tokom saslušanja, Miloradović je priznao da je znao da su dokumenta falsifikovana. Najprije je tvrdio da mu ih je dao Bojović, ali je kasnije promijenio iskaz.

Na kraju, Prvi opštinski sud u Beogradu oslobodio je dvojicu prijatelja optužbi za falsifikovanje isprava uz obrazloženje da nije dokazano da su ih koristili kako bi obmanuli nekoga. Miloradović je ipak bio osuđen za nošenje oružja, ali uslovno, piše Informer/Alo!