Uči ih se da ne pokazuju strah. Da ne pokazuju slabost. Da ne puste suzu, jer "muškarac ne plače", a ako i plaču - "plaču kao curice".

Psiholog Tea Džombić Đurić često kao majka svjedoči navedenim riječima dok se sa kćerkom igra u parku. Kaže da joj je najteže kada vidi koliko rano dječacima biva uskraćeno pravo da osjećaju.

"Jedino ružno u toj rečenici jeste mišljenje da djevojčice samo plaču, a sinovima nije dozvoljeno ispoljavanje nijedne emocije osim agresije“, kaže ona za AloOnline.ba.

Emocionalna zatvorenost i mentalne posljedice


Dodaje da naš odgoj, duboko prožet patrijarhalnim obrascima, uči muškarce da su emocije slabost. I tako stvara emocionalno zatvorene osobe koje imaju poteškoće da se povežu sa sopstvenim, ali i tuđim emocijama.

Džombić Đurić priča kako se ova zatvorenost često dešava nesvjesno. Muškarci koji je razviju djeluju "hladno" ili čak neprijateljski nastrojeno. A zapravo u njima tinja nedefinisana frustracija, neprepoznata tuga, neizražena bol.

"Sa psihološkog aspekta, emocionalno zatvorene osobe imaju tendenciju ka razvijanju depresije i anksioznosti. Nemogućnost prepoznavanja i definisanja svojih emocija može dovesti do konflikta u odnosima sa drugima", objašnjava psihološkinja.

Mehanizmi emocionalne odbrane


U pokušaju da sačuvaju vlastiti ego od bola, psihološkinja kaže kako muškarci najčešće razvijaju sljedeće mehanizme odbrane:

  • Izolacija emocija: pričanje o traumama bez osjećanja

  • Intelektualizacija: pretvaranje emocije u činjenicu

  • Poricanje: negiranje da problem postoji

  • Represija: duboko nesvjesno potiskivanje


Sagovornica upozorava da ove taktike privremeno štite, ali na duge staze otuđuju ih i od sebe i od drugih.

Patrijarhat oblikuje mušku tišinu


Sociolog Slobodan Marić dodatno osvjetljava ovu sliku sa društvenog aspekta.
"Društvene norme i očekivanja vezana za muškost imaju snažan uticaj na to kako muškarci izražavaju ili potiskuju emocije", kaže on.

Dodaje da u društvima s dominantnim patrijarhalnim obrascima, kao što je naše, uvriježeno je mišljenje da muškarci moraju biti jaki, stabilni, emocionalno nezavisni.
"Iskazivanje emocija koje se ne uklapaju u tu sliku, poput tuge ili straha, predstavlja atak na njihovu muškost", izjavio je Marić.

U takvom okruženju, kaže, emocionalna kontrola postaje imperativ. A sve što izmiče toj slici, potiskuje se. Tada dolazi do onog što Marić naziva emocionalnom usamljenošću i otuđenošću, do stvaranja barijera koje vremenom postaju dio ličnog identiteta.

Model "muškarac ne plače" i njegove posljedice


"Model 'muškarac ne plače' i dalje ima jako uporište. Dječaci se od malih nogu uče da ranjivost skrivaju. To direktno utiče na njihovo mentalno zdravlje i međuljudske odnose. U patrijarhalnim zajednicama ranjivost se izjednačava sa slabošću", kaže Marić.

Svjetska zdravstvena organizacija je 2020. godine objavila poražavajuće podatke: muškarci imaju skoro tri puta veću stopu samoubistava nego žene, što se direktno povezuje sa pritiskom da ne traže pomoć i da uvijek djeluju "jako".

Ovaj model se ne prenosi samo riječima, već djelima. Emocionalna zatvorenost se nasljeđuje, upozorava Marić.

"Ako otac ne izražava emocije, sinovi taj obrazac usvajaju kao normalan. Tako se zatvorenost nesvjesno prenosi iz generacije u generaciju", kaže on.

Postoji li nada za promjene?


Međutim, nešto se ipak mijenja. Marić primjećuje pomake u savremenim društvima - emotivna pismenost dječaka više nije tabu.
"Promjene uključuju unapređenje emocionalne izražajnosti, razbijanje stereotipa, promociju mentalnog zdravlja i edukaciju. Takođe, promjena porodičnih uloga gdje i muškarci preuzimaju brigu o djeci i domaćinstvu dodatno razbija mit o muškosti kao emocionalnoj čvrstini", kazao je Marić.

U tome ključnu ulogu igraju obrazovni sistem i mediji.

Uloga obrazovanja i medija u razbijanju stereotipa


"Škola, kao agens sekundarne socijalizacije, može ponuditi drugačije modele muškosti i emocionalnog izražavanja. Mediji, kroz filmove, serije, dokumentarce, ali i sadržaj influensera, postepeno mijenjaju sliku muškarca u savremenom društvu", naglašava sociolog.

Iskustvo muškarca koji je odlučio da prekine tišinu


Uprkos svemu, neki muškarci danas biraju da ne ćute. Jedan od njih, 33-godišnjak koji je želio ostati anoniman, odlučio je da ide na terapiju.
"Počeo sam da primjećujem ekstremne promjene u raspoloženju - od hiperaktivnosti do letargije. Uvidio sam da se ne nosim sa životnim situacijama adekvatno i da to moram mijenjati, zbog sebe i zbog ljudi koji su mi bliski“, ispričao je.

Dodaje da je odlučujući faktor bio razgovor sa ljudima koji već idu na terapiju. Kada bi se u društvu povela tema mentalnog zdravlja, reakcije muškaraca su bile "pozitivne, ali kontrolisane".
"Nije bilo nezrelih komentara, ali se vidi da se ljudi povuku. Zamisle se. Dvojica drugova su poslije toga krenula na terapiju, a još dvojica planiraju, ali odlažu. Socijalna stigma je i dalje ogromna", kaže on.

Dodaje da se kod nas još vjeruje da ako ideš na terapiju ti si psihijatrijski slučaj. Posebno ako si muškarac.
"Kao da ti je oduzeto pravo da priznaš da ti treba pomoć. Ljudi i dalje misle da je važnije bildati biceps nego raditi na psihi", zaključio je sagovornik.

Ranjivost je snaga


Za psihološkinju Džombić Đurić, upravo ovakve priče pokazuju snagu.

"Svima koji žele da rade na emocionalnom otvaranju i upoznavanju sebe želim reći da su jaki i kada su ranjivi. Ranjivost je odlika zrelih ljudi, a rad na svom mentalnom zdravlju je put ka boljem odnosu sa sobom, ali i svojom okolinom", zaključila je psihološkinja za AloOnline.ba.