Dok se sinovima često ostavlja imovina, zemlja i poverenje da će brinuti o starima, kćeri se tradicionalno smatraju emotivnim osloncem, onima koje se žrtvuju i njeguju roditelje.

Mi smo dvije sestre – Danica i Ljubica. Rođene u istom selu, pod istim krovom, odrasle u skromnosti, ali sa ogromnom ljubavlju roditelja koji su nas učili poštenju, brizi jednih za druge i vjeri da porodica mora da bude svetinja. Imale smo i brata, Momčila, najmlađeg i jedinog sina. Naši roditelji su mu dali sve – školovanje, podršku, zemlju... sve. I vjeru da će on, kao sin, biti stub kuće kada njih više ne bude.


Ali život ne piše uvijek priče kakve očekujemo.


Momčilo je odlučio da sa 18 da ode u Njemačku – "na privremeni rad". Mi smo znale da odatle nema povratka. Vremenom su pisma prestala da stižu, pozivi se proredili, a onda je potpuno nestao. Mislile smo – možda se stidi, možda mu je teško. Ali kad su naši roditelji počeli da oboljevaju, jedna po jedna nada se gasila.


Naša majka je dugo bolovala. Noći smo provodile uz nju, brisale joj čelo, okretale je u postelji, hranile na kašičicu. Otac, iako srčani bolesnik, nije htio da legne dok je ona živa. I mi – dvije žene, bez mnogo para, ali sa srcem koje ne zna da kaže "neću" – iznijele smo sve. Svaku injekciju, svaki pad, svaki lijek. I nismo tražile ništa.


Momčilo se nije javio. Niti pitao kako su. Nije poslao ni razglednicu. A onda je majka umrla.


Nismo mu ni javile. Šta da mu kažemo? Da dođe na sahranu žene koju je zaboravio? Da stoji pored sanduka i gleda u pod?


Tri mjeseca kasnije, i otac je za njom otišao. Kao da nije mogao više bez nje. Tad smo mu ipak javile – red je, rekli su. Poslale telegram. Odgovora nije bilo.


Ali kad je došla ostavinska rasprava – tada se sjetio. Tada se Momčilo pojavio. Bahat, sa rukama u džepovima i hladnim izrazom lica. Kroz zube promrsio: "Ovo je sve moje, jedino sam muško dijete".


Mi smo ćutale. Pogledale smo ga – ne sa mržnjom, već s neizmjernom tugom. S tugom zbog roditelja koji su ga čekali, a nisu dočekali. S tugom što brat više nije brat.


Ubrzo je stigao poziv od suda, poziva nas da se odreknemo svog dijela nasljedstva. Nismo se odazvale, bilo nam je ispod poniženja. A i nije bilo fer. Mi smo tim roditeljima bile pri ruci kad im je najviše trebalo, dok je on gradio karijeru u inostranstvu.

Ubrzo je našao lažne svjedoke, iskoristio što se mi nismo pojavile na sudu i dao izjavu kako je on sa roditeljima gradio kuću.


Njemu je pripalo imanje i okućnica, a nama sudski troškovi. Silne novce smo dale da platimo to što smo se rodite u toj kući.


I rekle smo:

„Bog će ti vratiti, Momčilo. Ne znamo kada, ne znamo kako, ali to što si ostavio – nije ostalo neviđeno.“


Uzeo je i dio koji mu " ne pripada" po zakonu. Ali znaš šta? Neka uzme. Mi smo uzele ono što zakon ne mjeri – savjest. Sjećanje. Miris majčine supe. Očevu priču pred spavanje. I mir kad pogledaš unazad i znaš – nisam nikog izdala.


Jer ono što ti život da, ako ne čuvaš i ne uzvratiš – uzme ti dušu. Zaboravio je Momčilo da postoji sudija nad svim sudijama, onaj Gore, pa neka mu prašta ako može, a mi nećemo.