U vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije bilo poželjno propagirati radničke ideje, zbog čega su se gubile i glave i sloboda. Žandarmi ipak nisu očekivali da će Josip luku spasa potražiti uzvodno, u Gradišci.

Bio je čuveni majstor za mehaniku, tada za bicikle, poljoprivredne mašine i automobile, koji su bili status viših slojeva društva.

Ivica Sokolović je njegov potomak, unuk, koji Gradiškom uzduž i poprijeko jezdi na biciklu. Iako je skoro prepolovio osmu deceniju Ivica i danas popravi po koji bicikl, bojler ili neku komplikovanu bravu. Na pitanje o djedu Josipu Ivica redovno zastane, sjetno se nasmije i sa ponosom ispriča čitavu storiju.

„Moj djed je uvijek bio ispred vremena, revolucionaran. Po direktivi partije bio je veza za lijekove i ljudstvo između Kozare i grada, pa i šire. Bilo je to u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sarađivao je sa partizanskim pokretom. Spazili su ga neprijatelji, uhvatili, odveli preko u Staru Gradišku i više se nije vratio“, govori o svom djedu Ivica Sokolović.

Po doplovljavanju iz Bosanskog Broda u tadašnju Bosansku Gradišku Josip je otvorio mehaničarsku radionicu na čuvenom „Korzou“. Popravljao je sve od bicikala do automobila. Sve mu je išlo od ruke. Volio je i društvo, fijakere, muziku i lijepe djevojke. Napravio je brodić na motorni pogon i njime često išao do rodnog Bosanskog Broda. Stajao je obavezno u Novoj Vesi, selu između Srpca i Broda, u kome su tada živjeli Česi.

„Baš u Novoj Vesi se moj djed Josip zagledao u lijepu Čehinju Barbaru Javorek. Vjenčali su se negdje oko 1920.godine i stekli troje djece. Miru, Dragu, moga oca, i Krunoslava. Moj otac Drago krenuo je stopama svoga oca. Izučio je zanat za bravara i to u porodičnoj radionici. Pričao je da mu je djed bio strog majstor“, kroz smiješak govori Ivica.

Iako vodoinstalater Ivica je dugo u Gradišci bio jedini majstor za bicikle. Popravljao ih je i testirao, niko nije imeo primjedbe na njegove ruke.

„Popravio sam mnogo bicikala, ponajviše ženskih. Priznajem da mi je draže bilo popravljati ženske bicikle, a ljudi su mi govorili da su i moji Sokolovići i otac i djed bili kavaljeri. Zašto onda da ja budem izuzetak“, kao da se pravda Ivica.

Ivica je stavio tačku na majstorluke Sokolovića. Njegove ćerke su se opredijelile za druge nauke i uspješno su krenule svojim putem. Ivicu je u svako doba godine moguće sresti na biciklu, a nerijetko vozi istovremeno dva dvotočkaša. Ili ih dovozi ili odvozi sa popravke.

O Josipu Sokoloviću ne zna se mnogo u gradu na Savi , iako je bio prvi mehaničar u Gradišci, a glavom je platio svoju pripadnost lijevičarskim idejama. Barem jedna uličica u blizini Save mogla bi se nazvati po njemu, čuvenom majstoru Josipu Sokoloviću, piše Boško Grgić.

BONUS VIDEO: