Pegi Haris iz Vernona u Teksasu nosi u sebi priču o ljubavi, požrtvovanju i istrajnosti, koja traje već gotovo osam decenija. Davne 1944. godine, udala se za svog dečka Bilija Harisa, ali njihova bračna sreća bila je kratkog vijeka. Nakon samo šest nedjelja braka, Bili je pozvan u vojsku kao pilot i poslat na bojište u Normandiji, odakle se nikada nije vratio.

Za Pegi, tih šest nedjelja bilo je dovoljno za čitav život. "Bili i ja smo bili vjenčani samo šest nedjelja, ali ja sam odlučila da to bude za cijeli život,“ kaže ona. Međutim, ono što je uslijedilo nakon Bilijevog odlaska pretvorilo je njen život u decenijsku potragu za odgovorima.

Misterija koja je trajala 68 godina

Bili je 17. jula 1944. godine otišao na dužnost, ali Pegi nikada nije dobila zvanične informacije o njegovoj sudbini. Prvo je smatran nestalim, zatim su stizale kontradiktorne informacije – da je živ i da se vraća, a onda i da je poginuo i da je sahranjen na različitim mjestima. Bile su čak i sumnje da to nisu njegovi posmrtni ostaci.

"Pisala sam svima i pitala za bilo kakve informacije o mom suprugu. Poslednji put pisala sam kongresmenu 2005. godine. Dobila sam odgovor da se i dalje vodi kao nestao", prisjeća se Pegi.

Tek 2005. godine, zahvaljujući uvidu u vojničku evidenciju koju je pretražio njihov rođak, istina je konačno isplivala na površinu. Bili je bio među vojnicima koji su poginuli u Normandiji i sahranjen je na američkom vojnom groblju u Francuskoj.

Heroj jednog sela

Ono što Pegi nije očekivala bio je herojski status koji je Bili stekao u jednom malom francuskom selu.

U selu La Vant, gde se Bilijev avion srušio, stanovnici ga i danas pamte kao heroja. Uprkos kritičnoj situaciji u vazduhu, uspio je da zadrži kontrolu nad avionom dovoljno dugo da izbiegne pad na selo i tako spasi živote civila. U znak zahvalnosti, seljani su poslednjih 60 godina organizovali šetnje u njegovu čast tri puta godišnje. U selu postoji i ulica nazvana po njemu – Rue Billy Harris.

Njegov čin nesebičnosti ostavio je neizbrisiv trag na njihovu zajednicu. Mještani i danas zbog njegovog herojskog čina, ostavljaju cvijeće na njegov grob.

Ljubav koja ne prolazi

Pegi Haris od tada redovno posjećuje Bilijev grob i šalje cvijeće deset puta godišnje – za njegov rođendan, godišnjicu vjenčanja, Božić i druge važne datume. Kao posljednja udovica koja obilazi ovo groblje, ona kaže da joj to vrijeme koje može provesti uz njega znači sve.

"Kada ljudi razmišljaju o kraju, shvate da nisu prošli kroz ovako nešto", kaže Pegi, koja je jedna od posljednjih udovica koja i danas posjećuje ovo groblje.

Njihova priča nije samo priča o ratu i gubitku, već o ljubavi koja ne poznaje granice i vremenske prepreke. O sjećanju koje traje zahvaljujući nesebičnim djelima jednog čovjeka i zahvalnosti zajednice koja ih nikada nije zaboravila.

BONUS VIDEO:

;t=2s