Baka Jelica iz jednog sela u okolini Loznice, žena koja je čitav svoj život provela u vrednom radu i ljubavi prema porodici, odlučila je da podijeli svoju potresnu priču. Poslije decenija brige o svojoj djeci, koja su odrasla uz njen trud, došla je u Beograd kod sina kako bi potražila pomoć za svoje zdravlje.

Međutim, ono što je doživela od svoje unuke ostavilo ju je bez reči, slomljenog srca.

„Cijeli život sam provela u selu, gdje su me svi znali kao vrijednu i poštenu ženu. Muž i ja smo izveli troje djece na pravi put. Nismo imali mnogo, ali ono što smo imali dijelili smo s ljubavlju. Sin je otišao u Beograd, završio fakultet i zaposlio se, na šta sam bila neizmjerno ponosna. Kad god bismo se čuli, zahvaljivao mi je na svemu što sam uradila za njega,“ započinje Jelica svoju priču.

Prije nekoliko meseci, baka Jelica je počela da osjeća ozbiljne zdravstvene tegobe.

„Ljekar iz našeg doma zdravlja mi je rekao da moram kod specijaliste u Beograd. Sin me odmah pozvao da dođem kod njega, da mi pomogne. Uz težak kofer i srce puno nade, uputila sam se u glavni grad, vjerujući da će u svom sinu i njegovoj porodici naći mir, htjela sam sa njima da podijelim svoje strahove vezane za moju dijagnozu”

Međutim, već prvih dana njenog boravka u Beogradu dogodilo se nešto što je nije ostavilo ravnodušnom.

„Unuka, koja ima 18 godina i ide u gimnaziju, jedva da mi je rekla ‘zdravo’ kad sam stigla. Pokušala sam da je uključim u razgovor, da je pitam kako je u školi, ali samo je slegla ramenima i otišla u svoju sobu,“ kaže Jelica.

Pravi šok uslijedio je nekoliko dana kasnije, kada je unuka, u očiglednom nezadovoljstvu, rekla nešto što baka nikada neće zaboraviti.

„Došle su joj drugarice na ručak. Ja sam ga napravila i baš želela da ih ugostim. One su se međusobno kikotale, tiho pričale. Željela sam da se uključim sa njima u razgovor i pitala ih standardna pitanja, kakvi su đaci, šta im rade roditelji, imaju li neke simpatije… Unuka je odgurnula tanjir od stola, odjednom je rekla:

‘Bako, možda bi bilo bolje da se vratiš u svoje selo. Ovdje nas blamiraš. Nije ti tu mjesto. Moje drugarice te gledaju kao čudakinju.’ Nisam mogla da vjerujem šta čujem. Kao da me neko ubo u srce,“ priča Jelica, sa suzama u očima.

Jelica priznaje da joj je bilo teško da prihvati unukine riječi.

„Zar je moguće da me dijete, koje sam čuvala kao bebu i za koje sam uvijek spremala najlepše pite i kolače kad bi dolazilo u selo, sada ovako odbacuje? Samo zato što sam iz sela?“

Dodaje da se trudi da razumije njen svijet i način razmišljanja, ali ne može da opravda ovakvu grubost.

„Ja znam da mladi danas gledaju na mnoge stvari drugačije, ali porodica treba da bude svetinja. Ovo me je zaboljelo više od ičega.“

Poslije nekoliko nedelja provedenih u  Beogradu, Jelica je odlučila da se vrati u svoje selo.

„Nisam želela da pravim neprijatnosti. Rekla sam sinu da moram nazad jer me čekaju obaveze kod kuće. On je insistirao da ostanem, ali nisam mogla. Previše mi je teško bilo da živim pod istim krovom s unukom koja me tako odbacila,“ objašnjava ona. Iako je povratak kući donio olakšanje, rana na srcu ostaje.

„Ne mogu da prestanem da razmišljam o tome šta sam uradila pogrešno. Da li sam negdje zatajila kao baka? Ili je svijet toliko otišao u drugom pravcu da djeca više ne razumeju vrednost porodice?“

Poštujte svoje bake i deke. Možda vam ponekad djeluju staromodno ili vas nerviraju svojim pričama, ali oni su tu zbog vas. Njihova ljubav je iskrena i čista, i jednog dana, kada ih ne bude, poželjećete da ste im rekli jedno obično: Hvala za sve i volim te.

Nakon ove priče, ostaje da se zamislimo koliko su stariji članovi naših porodica često nepravedno zanemareni i osuđivani. Možda bi trebalo više da slušamo njihova osjećanja i pružimo im ljubav koju oni nesebično pružaju nama, prenosi Kurir.

BONUS VIDEO:

;t=3s