Škole se ne mjere samo ocjenama: Kako je maca Monika postala omiljeni „radnik“ Tehničke škole u Brčkom

Sve je počelo sasvim neprimjetno, mic po mic. Jedna mačka, bez ikakvih administrativnih zahtjeva, odlučila je da je zgrada ove škole njen novi dom. Ime joj je dao Haso, učenik koji je prvi prepoznao njen nesumnjivi potencijal, a sve ostalo je već postalo dio anegdota koje se prepričavaju s osmijehom.

Kolektivni ugovor po mjeri toplog srca

Monika se u kolektiv uklopila brzinom svjetlosti. Dok o njenoj ishrani brine Hikmeta u školskoj kuhinji, spremačice pomno prate njenu sigurnost i svakodnevne potrebe, a učenici i profesori redovno obogaćuju njen jelovnik. Ponekad, kada se ukaže prilika, na meniju se nađe i pečeno pile iz „Korta“, čime su benefiti ovog „radnog mjesta“ podignuti na zavidan nivo.

Ni radne obaveze nisu zanemarene. Monika povremeno revnosno obavlja poslove dežurstva – najčešće sa stolice namijenjene dežurnim profesorima, odakle ima besprijekoran pregled situacije. Izostanke ne upisuje, opomene ne dijeli, a disciplinu u prostoriji održava isključivo svojim smirenim i prodornim pogledom.

Lekcija koja se ne uči iz udžbenika

Ova simpatična objava prof. Željke Tatić brzo je privukla pažnju javnosti i izazvala lavinu pozitivnih komentara na društvenim mrežama, uz brojne pohvale građana, ali i važne savjete udruženja za zaštitu životinja o neophodnosti sterilizacije kako bi Monika i njen eventualni podmladak imali dug, siguran i bezbrižan život.

Ipak, u moru administrativnih i sivih svakodnevnih vijesti, priča o Moniki nosi mnogo dublju simboliku. Niko nije morao da piše posebne pravilnike niti da organizuje glomazne akcije, ljudi su samo odlučili da brinu, svako na svoj način, onoliko koliko može i želi.

Monika vjerovatno nikada neće savladati gradivo iz školskih klupa, ali je učenicima, profesorima i svima nama održala najvažniju lekciju: škola nikada nije bila, niti će biti, samo zbir učionica, ocjena i administracije. Školu čine ljudi, njihovi gestovi i ono nevidljivo dobro koje svakodnevno prenose na generacije koje dolaze. Ponekad je dovoljno samo otvoriti vrata, ponuditi obrok i pokazati nekom da nije sam.