Djetinjstvo mu je prekinula teška bolest, s kojom se borio pune tri godine, ali je na sreću pobijedio. Ipak i poslije 22 godine pamti svaki trenutak liječenja, svaki bol, svaku sekundu osjećaja duboke samoće. Uprkos tome, to teško iskustvo otvorilo mu je put ka ostvarenju sna, da postane pjesnik. Međutim, tuga i dan danas povremeno obavija njegov dom, ne dozvoljavajući mu da zaboravi ono što je prošao.

Miroslav se ranije za "Blic" prisjetio dana kada je saznao da ima akutnu leukemiju. Iako je živio u siromaštvu u skromnom, ali toplom domu, uvijek je bio veselo dijete. Ipak, taj tmurni oktobar nikada neće zaboraviti, jer ga je sudbina natjerala da odraste u jednom danu.

"Moja pokojna majka kuvala je ajvar u dvorištu, jer je bio početak oktobra. Ja dolazim kući, bio sa drugarima na fudbalu i počinjem da se teturam po dvorištu kao pijan. Majka me pita da li sam dobro, ja kažem dobro sam, malo sam umoran od fudbala. Sutradan budim se i od prizora koji sam ugledao uplašio sam se. Moje tijelo je bilo prepuno zelenih hematoma i modrica. Odlazim u školu i na času geografije nastavnica je prva primjetila promjenu u mom ponašanju. Na njeno pitanje kako si, jedva sam iz petnih žila uspio da izustim dobro sam. To je bio utorak. Već u petak ja sam bio u Beogradu u bolnici u Tiršovoj sa dijagnozom akutna leukemija", počinje Miroslav svoju ispovijest za "Blic".

Kada je saznala za rak, majka dječaka koji je tada imao svega 14 godina briznula je u plač. Miroslav se prisjeća rečenice doktorke koja joj govori: "Majko čuvajte suze, jer ovo će da potraje". Tako je i bilo. Borba je trajala čitave tri godine.

Čak i nakon 22 godine, Miroslav pamti bol koji je osjećao pri svakom vađenju koštane srži. Tri godine je čekao da smrt dođe po njega, iako je bio samo dijete.

"Akutna leukemija je bolest gde se sve intervencije rade na živo i bez anestezije. Imao sam 14 godina i bio sam svjestan svega šta mi se dešava i svu bol koja u datom trenutku nastupi ja sam osetio na svojoj koži. Tri puta su mi koštanu srž vadili na živo. Trenutak kada igla probija kost, osjećaj je kao da vas neko macolom udara. Od prejakih lekova i hemoterapija par puta mi je opadala kosa. Nisam se plašio ćelavosti. Plašio sam se samo da mi glava sa ramena ne padne. Tri godine ja nisam uspijevao da ustanem na noge i da sam odem do toaleta. Tri godine, od danas do sutra ja sam čekao smrt da dođe po mene", priča nam on.

Kako kaže, najteži dio liječenja bio je kada je dobija terapiju u kičmeni stub, koja se vrši iglom dužine 20 centimetara.

"Doktorka ručno i bez anestezije iglom probada moj kičmeni stub. Kada igla probije kičmeni stub, jačina bolova je toliko velika da ja jednostavno ne čujem svoje disanje. Od bolova oduzmu mi se ruke i noge koje ni ne osećam. Nemam snage ni za treptaj oka. Jednostavno sam nepokretan, bol je toliko jaka i uspijeva da paralizuje cijelo moje tijelo. U tom trenutku osećao sam se mrtvim", sjeća se on.

Za tri godine liječenja, ovu bol osetio je dvadeset i jedan put. Toliko puta je Miroslav uspijevao da se vrati iz mrtvih.

Razmišljao i o samoubistvu, a izašao kao pobjednik

Ipak, uspio je da pobjedi rak. Najveća podrška bila mu je majka koja je nedavno preminula od iste bolesti zbog koje je plakala za sinom. Miroslav nam priča da je suze na njenom licu vidio samo jednom. Svaki put kada bi osjetila tugu i beznađe, izlazila je napolje i plakala, da dijete ne vidi.

"Gleda svoje dijete kako se na samrti muči i ne može da mu pomogne. Bio sam na samrti više puta u te tri godine borbe. Priznajem da sam čak razmišljao i o samoubistvu. Šta će mi život kada ja nemam snage ni kašiku da držim u ruci? Ipak, moja majka je bila rame koje je držalo moju glavu da ne padne. Zbog nje sam odustao od samoubistva", pojašnjava on.

Miroslav priznaje da mu je pored majke podršku mu je pružao i školski drugar Miloš sa kojim se i danas druži i na koga može da se osloni u pola noći. Ostali su ga praktično odbacili, a nakon izliječenja doživio je i da ljudi bacaju čaše iz kojih pije, jer misle da je zarazan.

Miroslav danas piše pjesme

"Ljudi su od mene bježali kao da sam zarazan. Umjesto da me tapšu po ramenu i da mi čestitaju to što sam pobijedio rak, nisu čak željeli ni da se rukuju sa mnom. Dobrodošlicu u novi život poželjeli su mi tako što su čaše iz kojih sam ja pio i tanjire iz kojih sam ja jeo bacali u smeće. Svako poniženje podnio sam uzdignuta čela. Ja sam pobjedio rak. Ja sam pobjednik koji poštuje sebe", poručuje Miroslav i bodri sve druge koji se bore sa istom dijagnozom da vjeruju u sebe i hrabro se suoče sa neprijateljem.

Miroslav kaže da je presudno za izliječenje bilo to što za 14 godina nijednom nije bio bolovao od neke druge bolesti. Bio je fizički aktivan, igrao fudbal... Ljekari su smatrali da ga je takav način života spasio od bola tokom terapije.

Borba sa rakom otvorila put ka pisanju pjesama


"Osim mog srca koje je bilo mnogo zdravo i jako, presudno za izliječenje je bila i moja vjera u Boga. Što je moja borba sa leukemijom duže trajala, to je moja vjera u Boga bila sve veća i veća. Prihvatio sam činjenicu da imam rak i nisam odustao od borbe. Vjerovao sam u Boga, čak i onda kada sam bio na samrti", priča Miroslav i dodaje da mu je upravo vera otvorila novi put, put ka pisanju pjesama.

"Po prirodi sam komunikativan i druželjubiv čovjek. Zbog toga mi svi moji poznanici pričaju svoje životne priče koje ja kasnije pretvaram u pjesme. Pišem ljubavne pjesme. Volim da pišem duhovne, patriotske i rodoljubive pjesme. Inspiracije imam i previše. Mogao bih na svakih dva mjeseca da objavljujem zbirke pjesama. Međutim volja je ono što nemam", pojašnjava Miroslav.

Danas živi kao socijalni slučaj

Nažalost, ovaj heroj već 30 godina živi kao podstanar bez kupatila i sudopere i brine o ocu koji je invalid. Zbog teških životnih uslova, i volje za pisanjem mu ponestaje. Nije sposoban da obavlja fizičke poslove, a srednju školu nije završio jer mu osnovna škola koju je pohađao nije dozvolila da polaže prijemni ispit.