Mujo iz Živinica kaže da se ženio četiri puta, i svaki put je, s nadom u srcu, vjerovao da će to biti posljednji, da je napokon pronašao ženu s kojom će u miru dočekati starost, dijeliti dane i noći u slozi, poštovanju i razumijevanju.

„Nisam imao sreće u ljubavi,“ govori tihim glasom, spuštenog pogleda, kao čovjek koji više ne traži opravdanja ni za sebe ni za druge.“

Ali, umjesto tog mira, život mu je donio nemir — neprestani vrtlog razočaranja, tuge i lutanja. Svaki brak, umjesto da mu bude utočište, postajao je novo iskušenje, nova rana na duši. Ipak, nikada nije prestao da se nada, niti da vjeruje da će, možda u sljedećem pokušaju, pronaći ono što mu je cijelog života izmicalo.

Njegova priča, kad je pričaš ili slušaš, zvuči kao filmska radnja – puna obrta, neočekivanih odluka i teških trenutaka. Ali, za razliku od filma, u njoj nema glume, nema scenarista ni sretnog kraja napisanog po mjeri publike. Svaka rečenica iz njegovih usta nosi istinu i težinu proživljenih godina, muka i razočaranja. To nije priča o čovjeku koji je tražio previše, nego o onome koji je davao mnogo, a zauzvrat dobijao malo.

„Život te nauči da ne vjeruješ više lako, ali i da ne prestaješ da se nadaš,“ kaže Mujo, svjestan da su godine prošle, ali da u srcu još uvijek gori ona mala iskra želje — da neko, jednom, ostane zauvijek.

Prva žena

„Prva žena bila je kod mene svega dvije i po godine,“ započinje Mujo, tiho, kao da i sam pokušava da sabere te rane godine koje su odredile mnogo toga u njegovom životu. „Mladi smo se uzeli, nije ni ona bila loša žena, ali jednostavno — nismo se slagali. Sve je nekako išlo teško, kao da nikako nismo mogli naći zajednički jezik. Za svaku sitnicu bi se našla neka rasprava. Ja jedno, ona drugo. I tako, dan po dan, čovjek se umori od prepirki, od nerazumijevanja. Ali ona je uvijek imala nešto protiv. Kao da smo govorili različitim jezicima, a živjeli pod istim krovom.“

U te dvije i po godine rodila im se kćerka, 1980. godište.

„Kad se rodila, bio sam presretan,“ priča Mujo s blagim osmijehom koji se rijetko pojavi na njegovom licu.

„Sve sam mislio – sad će se i ona promijeniti, sad ćemo se zbližiti, dijete će nas spojiti. Ali nije bilo tako. Ubrzo poslije poroda sve je postalo još teže. Nervoza, nerazumijevanje, riječi koje se teško zaboravljaju.“

Njegova majka, kaže, preuzela je brigu o djetetu. „Moja majka ju je odgojila. A moja žena… spakovala se i vratila se kući. Nije htjela više da ostane. Ja je nisam zadržavao — kad vidiš da ne ide, ne možeš silom zadržati nikog. Samo ti ostane praznina.“

Druga žena

„Druga žena mi je rekla da želi da ima dva muža, a ja sam htio samo jednu ženu“, počinje on svoju ispovijest, glasom u kojem se osjeća umor i pomirenost. „Kaže da ju je dugo trpjela, a ja sam nju volio iskreno. Živjeli smo zajedno devetnaest godina.“

Život ih je odveo u Njemačku, u potrazi za boljim uslovima i mirnijim životom. Pet godina su tamo proveli, radeći, boreći se, gradeći dom u tuđini. „Ostavio sam tamo ženu i dvoje djece. Ona je htjela još jednog muškarca, zaljubila se. Predlagala mi je da budemo svi zajedno – da dijelimo život nas troje. Razočarao sam se do dna duše“, priznaje.

U tom trenutku, sve što je gradio, sve u šta je vjerovao, počelo je da se ruši. „Pitao sam djecu da li hoće sa mnom nazad za Bosnu ili da ostanu s njom. Oni su izabrali da ostanu. Nisam ih krivio, samo me je boljelo. Spakovao sam stvari i vratio se nazad, sam. U Bosni sam se ponovo oženio.“

Dok priča, vidi se da mu je svaki brak ostavio trag, ožiljak koji nije zarastao. Prva ljubav – razočaranje, druga – izdaja, treća – bol i nesreća, četvrta – neizvjesnost.

„Sad je ona u Njemačkoj ostala sama. Nema ni jednog muža. Ja imam petoro djece i petoro unuka. Bog mi je dao da vidim porodicu, ali i da se naučim kroz životne udarce.“

Treći brak

Treći brak bio je najkraći, ali možda i najteži. „Treći put sam se oženio i živjeli smo samo dva mjeseca. Ona psihički nije bila dobro, krišom je pila lijekove. I ona je, na kraju, željela da ‘švrlja’, da ima još jednog muškarca. Nisam mogao više. Osjetio sam kao da je sve protiv mene – kao da nemam sreće sa ženama.“

A onda – četvrta

„Sa četvrtom ženom sam već dvadeset pet godina. Imamo dvoje djece. Mislio sam, eto, ovo je ta žena, s njom ću dočekati kraj. Ali ni za nju ne mogu da kažem da je definitivno“, dodaje uz tihu gorčinu, kao čovjek koji se navikao da ne vjeruje u sretne završetke.

Njegova priča je svjedočanstvo o trpljenju, o potrazi za ljubavlju i o životu koji je stalno iskušavao njegovu snagu. Petoro djece, petoro unuka, četiri braka i jedna neugasla nada – da negdje ipak postoji mir koji traži čitavog života.

(Stil)