S razlogom. Čak je i Ajfelova kula nakratko promijenila svoj noćni stajling kako bi podsjetila pripadnice ljepšeg pola na najčešću malignu bolest razvijenog svijeta, rak dojke.

Uvijek moramo biti na oprezu. Ne smijemo smetnuti s uma da podmukli neprijatelj koristi svaku našu slabost i popuštanje pažnje. Kancer je opasan, to je tužna istina, ali je i izlječiv ako mu se na vrijeme uđe u trag. Ključ uspjeha je, slažu se onkolozi i ponavljaju nam po ko zna koji put, u ranoj dijagnostici.

Prije svega, bitno je da znate da su grudi svake žene drugačije. Kao otisak prsta. Zbog toga svoje grudi morate dobro da upoznate i da detaljno prostudirate njihov oblik i izgled, jer ćete na taj način lakše uočiti svaku promjenu.

I Mila Mandić, hrabra mlada žena iz Novog Sada, prilikom uobičajene kontrole otkrila je nešto neuobičajeno. Napipala je kvržicu na desnoj dojci i shvatila da nešto nije u redu. Nije gubila vreme, odmah je zakazala pregled.

“Znala sam da moram da se borim”

– Doktorki se ta promjena nije svidjela, pa mi je odmah uradila i mamografiju. Karcinom je dijagnostifikovan u oktobru 2023 – rekla je Mila gostujući u emisiji Blic Zdravlje, gdje je sa gledaocima podijelila svoju emotivnu priču i otkrila kako je uspjela da se izbori sa bolešću, s kakvim se izazovima suočavala i ko joj je u tim trenucima bio najveća podrška.

Iako je zdravstveni radnik i zbog prirode posla se svakodnevno susreće sa različitim dijagnozama, nije pomislila da tako nešto može i njoj da se desi. “Neće valjda baš mene da snađe“, često znamo sebi da kažemo, ali… Šta ako nas snađe? U trenutku kada je saznala, Mila je imala 25 godina i dvoje male dece.

– Nakon prvobitnog šoka, shvatila sam da moram da se borim. To je bilo prvo na šta sam pomislila. Smrt nikad nije bila opcija, ni u jednom trenutku nisam željela da razmišljam o tome. Tu je moja porodica, tu su moja deca, najveća motivacija. Gledala sam napred – ispričala je.

“Zašto baš ja?”, zapitaju se mnogi kada se nađu u takvoj situaciji, a među oboljelima je i mnogo mladih ljudi, tek na početku životnog puta. Nakon inicijalnog šoka i nevjerice, vrlo brzo će uslijediti strah, uznemirenost, možda i ljutnja. To je normalan psihološki odgovor na opasnost. Suočavanje sa dijagnozom nije i ne može da bude lako, a uz to je jasno i da će neminovno doći do promjena, ne samo u životu osobe prinuđene da se bori sa kancerom, već i u njenoj najbližoj okolini.

“Morate da se pomirite sa svojom bolešću”

– Na ta pitanja niko nam ne može dati odgovor, a s njima se susreće svaki pacijent. Jednostavno, morate da se pomirite sa svojom bolešću, da prihvatite sebe i nastavite da živite život onako kako vam je dato – poručuje hrabra Mila.

Poslije mamografije urađena je biopsija koja je potvrdila da je promjena maligna. Prvi odlazak kod onkologa pamti kao veoma negativno iskustvo.

– Otišla sam sa koleginicom, a doktorka je sve vrijeme gledala nju i objašnjavala njoj dalji tok liječenja. Reagovala sam: ‘Izvinite, ali ja sam ovde pacijent, i ja sam u ovoj prostoriji'… Ona me je pogledala, rekla: ‘Da, da, znam’, i nastavila da se obraća njoj. Mislim da je to loš pristup prema pacijentu, ali dobro, i to smo prošli – opisala je to iskustvo.

Možemo samo da se složimo s Milom da je neophodno pokazati više empatije i razgovarati s pacijentom. U tako delikatnim situacijama od životnog značaja, oboljeli ipak treba da znaju da mogu da računaju na podršku i razumijevanje.

Ošišala se pred djecom

– Krenula sam na terapije – nastavlja Mila, pa dodala: “Prvo četiri ciklusa hemoterapije, a zatim ćemo se dogovarati za operaciju. Poslije prve počela je da mi opada kosa, što je i najstresniji dio.”

– Očekivala sam da će se to desiti, naravno, ali nisam željela da jednog jutra ugledam svoju kosu na jastuku. Pozvala sam ujnu da dođe kod mene i da me ošiša pred djecom. Htjela sam da im to što više približim, da im nekako olakšam… Da se ne šokiraju što je mama sada ćelava. Sin je bio oduševljen što može da mi udara čvengere – kaže Mila uz osmijeh.

Djeci je bilo zabavno, a njoj?

“Meni je u tom trenutku bilo jako teško. Odmah sam poslala sam muža u apoteku sa receptom za pomagala, da podigne periku koju sam prethodnog dana izabrala. I tada kreće moja borba…”

“Sve sam ja to nekako gurala, i sve je nekako išlo, do sljedeće komisije kada sam saznala da se tumor uopšte nije smanjio, da terapija nije djelovala. Odlučili su da umjesto operacije, kojoj sam se nadala, produže tretmane. Dobila sam drugu vrstu hemoterapije”.

To je bio možda i jači šok od onog s kojim se suočila kada je čula dijagnozu. Sve je radila sa ciljem da bude bolje i da se tumor smanji kako bi mogla da ode na operaciju. Ali… Ne uspijeva uvijek iz prvog puta. Treba strpljenja, upornosti, čelične volje. I hrabrosti.

– Tada sam prvi put doživjela psihički pad, koji je vjerovatno trebalo da doživim odmah po saznanju da imam kancer, ali sam sve vrijeme potiskivala emocije – priznaje mlada Novosađanka.

Čak ni u tim trenucima najveće borbe, žene – po svojoj prirodi – ne misle prvo na sebe, već na djecu, porodicu, na sve koji su tu i koji ih vole. Pred njima moraju da budu superheroji i da pokažu nadljudsku snagu, a niko ne zna kroz kakve izazove prolaze duboko u sebi.

Upravo joj je porodica bila najvažnija podrška. Kao što, u najnormalnijem i najljudskijem smislu, i treba da bude, zar ne? No, ovo su ti važni momenti kada se pokazuje da su žene, zapravo, jači pol, jer se često dešava da muškarac napusti svoju partnerku kad sazna da je bolesna. Oni kojima tako nešto ne pada na pamet sigurno se, i sasvim prirodno, suočavaju sa strahovima – šta ako nešto krene po zlu, ako ostane sam sa djecom…

– Kada mi je dijagnostifikovan kancer, moj suprug je teže podnio tu informaciju od mene. Susretao se sa pitanjima na koja ja nisam ni pomišljala, jer nisam to sebi dozvoljavala. Ali, preda mnom nije pokazivao da mu je teško. Bio mi je najveća podrška, tako da smo to zajedno izgurali i iz svega izašli jači – rekla je ova hrabra žena, prenosi Blic.