Ni mi nismo mogli da uspijemo. On Hrvat, ja Srpkinja – u pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Cijelo mjesto bilo je protiv nas, šaptalo iza leđa, osuđivalo pogledima. Nismo tada ni razumjeli u potpunosti šta nas razdvaja, ali osjećali smo kako nas polako, ali sigurno, guše tuđe riječi i neizgovorena očekivanja.

Ali voljela sam ga. Ne onako filmski, već tiho, duboko, cijelim bićem. On je znao da me pogleda tako da zaboravim na sve granice svijeta. I volio me, isto tako. Skrivali smo se, izmišljali izgovore, krali trenutke. Bio je to naš mali, zabranjeni univerzum – i jedino mjesto gdje smo zaista postojali.

Onda je prošlog ljeta došla ta matura – jubilej, 40 godina.

Nisam ni slutila da će on biti tamo.

Ali bio je. Stajao je tačno ispred mene, isti onaj pogled, ista tišina između nas. Nismo se odvajali cijele noći. I nije bilo važno ni što su godine prošle, ni što su svi oko nas gledali. Igrali smo, pričali, ćutali. Na kraju, kad su svjetla već prigušena, rekao mi je tiho, sa suzom u oku:

Gordana,

Od svih stvari koje sam rekao u životu, ovu sam najduže nosio sa sobom, a nikada je nisam izgovorio naglas. Zato sada pišem.

Nisam se oženio. Ne zato što nisam mogao, već zato što nisam želio. Poslije tebe, sve je bilo tiše, slabije, blijedje. Nikada nisam naletio na ženu pored koje bih mogao da budem svoj do kraja, kao što sam bio pored tebe. Sve su bile u redu. Ali ti si bila jedina.

Znam da je prošlo više od 40 godina i da bi mnogi rekli da je to vrijeme koje briše osjećanja. U mom slučaju – nije. Bilo ih je svakakvih dana, bilo je i žena, ali nijedna nije ostala u glavi kao ti. Nijedna nije bila ti.

Sjećam se posljednje večeri tog ljeta kao da je juče bilo. Nisi znala, ali čim si otišla, znao sam da je to kraj. Ne zato što sam htio, nego zato što su nas drugi rastavili. Nije bilo fer. Nije bilo pošteno. Ali nismo imali snage da idemo protiv svega i svih.

Ovo pismo ti dajem jer sam htio da znaš: ako se ikada pitaš da li si ostala upamćena, odgovor je da jesi. Nisi izblijedila. Nisi postala “samo uspomena”. Ostala si ono što niko poslije tebe nije mogao da nadmaši.

Ti si bila jedina stvar u mom životu za koju sam bio siguran.

Taj papir sam držala u ruci kao da u njemu gori cijeli moj život. I jeste gorio. Kada sam stigla kući, sjela sam na krevet i otvorila ga.

U pismu je bilo sve ono što nikada nije rekao. Sve što je prećutao tada kada je bilo najvažnije. Pisao je o našim šetnjama pored rijeke, o mirisu mog parfema koji još uvijek prepoznaje, o tome kako je svaki put tražio moje lice u gomili ljudi. Priznao je da me volio tada, da me voli i sada, i da ga nijedna žena nije pogledala onako kako sam ga ja gledala.

„Gordana, život mi je prošao, a ja sam tebe volio u tišini. To je bila moja najveća slabost i moj najveći ponos. Ako sam zbog tebe ostario sam – neka sam. Bar sam jednom volio za cijeli jedan život.”

Raspala sam se. U suzama. Sva ona snaga koju sam godinama skupljala, da živim dalje, da potisnem, da zaboravim – u tom trenutku se srušila. Nisam znala da je nosio tu ljubav sve vrijeme. A nosio je, kao i ja.

I opet – svako je otišao svojim putem. Nismo se zadržali u toj iluziji, nismo pokušali da mijenjamo prošlost. Nismo tražili da ono što nije moglo tada – uspije sada. Ali ja, i dan-danas, umirem za njim. Evo, prošle su više od tri decenije, a u meni je i dalje onaj isti plamen. Samo tiši, ali neugasiv.

Danas, kada me obuzme nostalgija, kad zadrhtim na poznatu melodiju ili pogledam stari crno-bijeli snimak sa mature, pomislim – možda smo mi ona priča koja nije imala srećan kraj, ali je imala najčistiji početak. I možda smo morali da živimo odvojeno, ali ćemo umrijeti zajedno – u uspomeni, piše Stil.