Kada je Zora umrla, desilo se nešto jako čudno, gotovo misteriozno. Niko to nikada nije ni vidio ni čuo, ni naučnici, bio je to apsolutni fenomen, i vjerovatno da bi sva svjetska štampa pisala o tome da Zorina kćerka nije bila uticajna ličnost sa značajnim vezama i uspjela je da vijest vešto sakrije i da zabrani bilo kakvu priču o tome izvan zidova mrtvačnice i medicinskog instituta koji je bio pozvan da dâ svoje mišljenje, piše Stil.


Zora je umrla sama u svom stanu jedne ljetnje večeri i komšinica je našla ujutru. Ta komšinica je imala ključ od njenog stana i bila je plaćena da joj se nađe, jer je kćerka živjela daleko i brzo i nije znala gdje joj je glava od obaveza, a para je imala dosta. Ona je voljela svoju majku i željela je da joj pruži sve ono najbolje.

Komšinica je obavijestila koga je trebalo o smrti i po uputstvima se postarala da se Zora smjesti u kapelu na par dana. Moralo se čekati da se na sahranu iskupi sva familija koja ju je voljela i da sahrana bude dovoljno dostojanstvena. O svim detaljima se starala kćerka, nije želela da bilo šta promakne, pa je sve otkucala i po kuriru poslala komšinici jer je ova bila stara i prepiska imejlom nije dolazila u obzir. Samo jedna stvar je ostala otvorena. Kćerka nije mogla nikako da se odluči šta da se Zori obuče, pa je to ostavila za veče kada stigne i otvori ormare. Željela je da se sjeti u čemu je njena majka bila najsrećnija, pa da joj to i obuče.

Radmila svake druge godine rađala: Majka je 19 djece, dobila ih sa slijepim mužem kome je bomba raznijela šaku



Tako je i bilo. Kćerka je stigla, utonula u tišinu svog nekadašnjeg doma i otvorila vrata teškog crnog ormara. Prvo je osjetila poznati miris i bilo joj je i teško i prisno, nekako se smanjila u sebi, kao da opet ima pet godina, kao da je stala pred majku i čeka da je ova zagrli, pa da uleti u vrtić.

Nije plakala, jer ni njena majka nikad nije plakala. Ormar je bio uredan i sve haljine su visile po nekom hronološkom redu, od davnih vremena do posljednjeg. I tu je kćerka ostala zbunjena. Sve stare haljine su bile vedre, šarene, smjelo sječene i kako se išlo prema sredini i kraju, boje su nestajale i stamnjivale su se, a krojevi su postajali potpuno obični i grubo konfekcijski. Kao da je vrijeme uzimalo svoj danak isisavajući živost iz boja. Nije se mogla načuditi tome, jer tu promjenu na majci nikada nije primjetila. Viđale su se često, što uživo, što preko skajpa, ali ona nikada nije vidjela šta ova nosi na sebi i kako je starost i smrt ne uzimaju samo spolja, po licu i rukama, u hodu i dahu, već kako joj se i odijelo gasi i umire po njoj. Malo je plakala ipak i uzela jednu haljinu sa sredine koju je majka kupila jedne zime sasvim iznenada kada se vraćala s posla i ugledala je u izlogu krajičkom oka, svratila, probala je i platila. Došla je kući srećna i kroz smijeh, okrećući se pred ogledalom, ponavljala:


– Zamisli, mogla sam proći pored nje i ne vidjeti je. I mogao je neko drugi kupiti.


Kćerki tolika radost zbog haljine uopšte nije bila jasna, a spremala je i neki težak ispit, pa je na Zorino pitanje da popiju po čašu vina i proslave srećnu kupovinu, samo bijesno zalupila vratima i rekla:


– Tebi je sve lako.


Te scene se sjetila kada je sa oklagije iz ormara skinula haljinu jer je ona najbolje govorila o Zori: erupcija ničim izazvane radosti.


Zatim je otišla do kapele i poželjela da još jednom vidi majku. Kad su je iznijeli i skinuli joj čaršaf sa lica, zaledila se:


– To nije moja majka.

Pred njom je ležala žena sa oštrim licem i usnama povijenim na dolje, skvrčena i usukana, ni nalik na Zoru. Počela je da viče, da grdi, da se poziva na poznata imena i svi su se uzmuvali u panici. Provjeren je svaki detalj i greške nije bilo. Zora je danima bila jedna jedina kod njih, ništa nije ni zamijenjeno, ni promašeno. Bila je potpuno pometena, ali su joj iskusni ljudi objasnili da se ljudi u trenutku smrti mijenjaju, da je to uobičajeno, pa se malo smirila, ali nije mogla da se načudi. Pitala se šta je to sa njene majke nestalo i gdje je nestalo, kako se to lice tako izmijenilo. Ali za analize nije bilo vremena, samo joj je bilo žao kada je krenula kući. Zašto je uopšte poželjela da je vidi, zašto je pokvarila sliku koju je u sebi nosila! Ostavila je odijelo i otišla.

Kad se majka postidi sina: Jadranka snaju na koljenima molila za oproštaj, njene riječi paraju srce



Međutim, tu nije bio kraj iznenađenjima. Tek što je ušla u stan, zazvonio je telefon. Sa druge strane je bio drhtavi glas, pun užasa:


– Gospođo, zovem iz kapele, desilo se nešto strašno. Nismo mogli da je obučemo…


– Zašto? U čemu je problem? Ta haljina joj je sigurno taman. Uostalom…


– Ma ne to – zavapio je čovjek – saslušajte me. Čim sam je pipnuo, ona se pretvorila u prah. Prosto se odronila.


Kćerka je bila u potpunom šoku. Postavljala je još niz nesuvislih pitanja i dobila još mnogo pravdanja i isto tako nesuvislih odgovora, a onda je riješila da pozove stručnjaka, doktora sa jednog evropskog medicinskog instituta koji je bio vrlo cijenjen, pouzdan i diskretan, a dugovao joj je i neku uslugu. Sve mu je objasnila i on nije rekao ništa, nije mu bilo ništa jasno, samo je već noćnim letom stigao u kapelu kod Zore. Sahrana je odložena na nekoliko dana, a posmrtni ostaci su prenijeti na ispitivanje uz sve peripetije koje takav transport podrazumijeva. A peripetije su bile još i veće jer se nikome nije smjelo ništa reći. Kćerka je izdašno plaćala svim svjedocima da ćute.


Prošlo je nekoliko dana i doktor se javio:


– Moram da Vam saopštim nešto što ja još nisam imao u svojoj praksi. Vaša majka je po svim analizama mrtva već dvadeset godina.


– Kako može biti mrtva dvadeset godina kad sam pričala sa njom prije petnaest dana. Hodala je prije petnaest dana. Nisam ja to izmislila…


– Sve znam, ali naši aparati koji ispituju starost leša pokazuju ovako i tu greške nema. Radili smo sve analize. Zato se Vaša majka na dodir pretvorila u prah. Zato što nije živa već dvadeset godina.


Da je ovu vijest dobila u Srbiji, kćerka bi ih odmah tužila za nemar i uvredu, ali ovo je bio čuveni evropski institut. Zato je majku sahranila, uzela godišnje odsustvo i otputovala u Indiju. Tamo su se oduvijek bavili više pitanjima duše, ne mareći za tijelo, pa je očekivala objašnjenje. Samo, ona tamo nije imala nikakve veze, dugo je lutala, raspitivala se i čekala. Morala se naučiti apsolutnom strpljenju i pomiriti se sa tim kada je srela na pijaci jednu čudnu ženu, malu i debelu, ni malo sličnu predstavi koju je imala o produhovljenim indijskim mudracima. Žena je imala neke čudne i uvijek nasmiješene oči, sretala je stalno dok je šetala i uvijek je upitno i milo gledala. Jednom su zastale i razgovor je počeo. Malo po malo došle su i do pitanja koje je kćerku mučilo. Sve je ispričala i prvi put nije naišla na zaprepašćenje. Izgledalo je kao da priča o stvarima koje se dešavaju stalno, koje su toliko uobičajene da se mogu razmatrati uz popodnevnu kafu.

Baka Anka doživjela veliku sramotu: Snaja nije dala svešteniku da uđe u kuću, komšije gledale kroz prozor


– Pričaj mi o svojoj majci. Kakva je bila?


– Pa onako…


– Kako onako. Čega se prvo se prvo sjetiš?


– Uvijek se smijala. Njoj je sve bilo lako.


– Kako se smijala?


– Sve joj se smijalo. Ne samo usta, već i oči i ruke i cijelo tijelo. I svi su je voljeli. Stalno je bilo puno ljudi oko nas. I svi su je zvali kad im je nešto teško. Ona sluša, sluša, razgovor traje, i samo vidiš da muka prolazi i taj neko odlazi vedar i čio kao da nije prije samo par sati došao presamićen od tuge.


– A je l’ pričala sa tobom?


– Jeste, uvijek. Ja samo pozovem i ona je uvijek tu. Nikad nije imala nikakva posla. Nije ona bila baš odgovorna. Pozovem je na posao i pričamo po sat vremena, ili nešto radi po kući i opet sjedi i priča sa mnom, kao poslije će sve dovršiti, a bog zna da li to posle i uradi. Ona kao da je čekala da je neko zove, pa da sve ostavi.


– Pa što si je prekidala kad znaš da je na poslu?


– Moram. Kad me neko iznervira iz čista mira. Ili ovaj moj posao. Toliko stresa. Moram nekome da kažem.


– Što njoj? Imaš muža, imaš drugarice.


– Ma nemoj! Pa da me poslije prozivaju zbog toga! U stvari, Zora je uvijek najbolje sve razumjela. I odmah se nasmije i kaže: nije to ništa, vidi kako je ovo lijepo, pa vidi kako si ti lijepa, pa njoj je sve lijepo…Ona nikada nije imala nikakvih briga.


– A umrla prije dvadeset godina?


– Jeste umrla, a nije umrla. Kako god mislim, ništa mi nije jasno. Ništa se nije desilo. Ništa se nije promijenilo. Sve je bilo isto, nije se ni na šta žalila.


– Nije. Nije ni ona znala.


– Kako nije znala? Šta nije znala? Nije znala da je umrla?


– Nije. Nije znala.


– Kako nije znala da je mrtva?


– Borila se. Jesi li joj ikad za tih dvadeset godina gledala oči?


– Ne znam. Nisam. U stvari, malo su joj oči bile uže. Kao da ih suzi da bolje vidi. Malo ih ukoči.


– Eto, kažem ti da je bila mrtva. Samo se borila. Nije ni ona vjerovala u to.


Kćerki se već činilo da je ova žena potpuno luda, da opet gubi vrijeme, da je njena potraga uzaludna. Ustala je da krene, a mala žena je rekla, tiho i odlučno:


– Umrla je kad ste joj ukrali osmijeh. Osmijeh ste joj ukrali… ukrali, a niste ni primjetili. Prije dvadeset godina.

(Zelena učionica)