„Ne mogu više, mama! Molim te, dođi odmah!“ – riječi moje kćerke Lidije odzvanjale su kroz telefon kao da mi slamaju srce. Bilo je kasno, snijeg je padao, a ja sam već znala da ću ponovo obući kaput preko pidžame i krenuti kroz noć. Nisam čak ni pitala šta se tačno dogodilo; znala sam da moj unuk Tadija ponovo plače satima, a Lidija je na ivici snage.

Kada sam stigla, Lidija je sjedila na podu dnevne sobe, glave zarivene u ruke. Tadija je spavao na kauču, lice mu je bilo crveno od suza. „Ne znam šta da radim s njim, mama. Osjećam se kao najgora majka na svijetu“, šapnula je kroz jecaje. Sjela sam pored nje i zagrlila je, ali u meni je bila mješavina tuge i bijesa.

Godinama sam ja bila ta koja je uspavljivala Tadiju, hranila ga, vodila u vrtić i liječila kada bi imao temperaturu. Lidija je tada radila u banci, često prekovremeno, putujući na seminare. Govorila bi: „Mama, samo još ova godina, pa ću ja više biti s njim.“ Ali godine su prolazile.

Sjećam se dana kada je prvi put ostavila Tadiju kod mene. Imao je samo šest mjeseci. „Samo dok ne prođe probni rok“, rekla je. Nisam imala pojma da će „samo“ postati godine. Moj muž Mirko je tada još bio živ. Zajedno smo gledali kako Tadija pravi prve korake, izgovara prve riječi – prva riječ mu je bila „bako“, a ne „mama“. Lidija bi dolazila vikendom, umorna, s poklonima i grižom savjesti u očima.

Kada je Mirko preminuo od srčanog udara prije tri godine, Tadija je bio moja jedina utjeha. Postali smo nerazdvojni. Vodila sam ga u banju, pravila mu pite i pričala mu priče o njegovom dedi. Ubijedila sam sebe da radim ono što bi svaka majka željela za svoje dijete – da njen sin bude srećan i voljen.

Ali prošle godine, Lidija se vratila s novom titulom – postala je šefica filijale. „Sada ću imati više vremena za Tadiju“, rekla je odlučno. Počela je da ga vodi kući svakog drugog vikenda, pokušavajući da ga nauči novim pravilima i navikama. Tadija je protestovao, plačući kada je morao da ide kod nje. „Bako, nemoj da ideš!“, vikao bi kada bih ga ostavila pred njenim vratima.

Jedne večeri, Lidija me pozvala: „Okrenula si ga protiv mene! Odvela si mi sina!“ Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. „Lidija, samo sam pokušavala da pomognem...“ – počela sam, ali ona nije htjela da sluša. „Uvijek si znala bolje! Nikada nisi vjerovala da mogu biti dobra majka!“

Od tada su naši razgovori postali rijetki i hladni. Tadija se osjećao napeto; povukao se u sebe, počeo je da mokri u krevet. Pokušala sam da razgovaram s Lidijom: „Djetetu trebamo obje – ti i ja. Ne možemo ga svaka povući na svoju stranu.“ Ona bi samo odmahnula rukom: „Već si ga izgubila za mene.“

Jednog dana je došla socijalna radnica. Lidija ju je pozvala jer je željela da Tadija stalno živi s njom. „Bako, ne puštaj me!“, šapnuo mi je dok su odlazili. Srce mi se slamalo.

Dani su prolazili sporo i bolno. Nisam znala kome da se obratim – prijatelji su mi govorili: „Ostavi dijete majci, tako mora biti.“ Ali niko nije znao koliko sam žrtava podnijela, koliko puta sam zaboravila na sebe zbog njih dvoje.

Jedne subote Lidija me je pozvala: „Mama, možeš li doći? Tadija ima temperaturu i traži te.“ Došla sam bez riječi; kada me je vidio, bacio mi se u zagrljaj. Lidija nas je posmatrala sa strane, oči pune suza.

„Znaš li koliko te volim?“, tiho me je upitala dok smo sjedile pored Tadijinog kreveta. „Znam“, odgovorila sam kroz knedlu u grlu. „Ali ne znam kako da ti oprostim što si mi oduzela sve te godine s njim.“ Pogledala sam je i prvi put shvatila koliko smo obje bile ranjene, piše Stil.

Sada sjedim sama u stanu, gledam Tadijine crteže na frižideru i pitam se: Da li sam pogriješila što sam bila previše prisutna? Da li je moguće toliko voljeti dijete da ga nesvjesno udaljite od majke? Može li se ova porodica ikada ponovo sastaviti, ili smo svi izgubili previše?