Deset godina nakon što je izgubila partnera Aleksa, koji je sebi oduzeo život, britanska novinarka i majka dvoje djece, Šarlot Krips, odlučila je da se upusti u nešto što mnogima djeluje kao nemoguće ili čak suludo – pokušaj da stupi u kontakt s njim, s one strane smrti.

Potraga za odgovorima, utjehom i možda, najsuptilnijim znakom da ljubav ne prestaje ni kad tijelo nestane, odvela ju je kod poznate britanske medijumke Amarilis Frejzer.

Svoju priču, punu bola, nade i neobjašnjivih podudarnosti, podijelila je u dirljivoj i iskrenoj ispovijesti.

Majka koja traži znak da ljubav ne prestaje smrću

„Prošlo je više od deset godina otkako sam posljednji put razgovarala sa Aleksom, ocem moje djece. Te noći 2014. godine, posljednji put smo sjedili zajedno na našem ružičastom kauču u stanu u Noting Hilu. Sutradan ga više nije bilo“, piše Šarlot na početku svoje kolumne.

U trenutku njegove smrti, bili su usred procesa vantjelesne oplodnje. Sanjali su o tome kako će jednog dana imati pravi kamin, pili kineski čaj koji je navodno povećavao plodnost, a njihovo štene Magls dremalo je kraj njih. Sve je djelovalo mirno. Ipak, Aleks je nosio borbu koju Šarlot tada nije mogla da sagleda u punom obimu.

Danas, ona živi sa kćerkama Lolom (9) i Libertinom (7), koje je rodila nakon Aleksove smrti, koristeći njegov zamrznuti uzorak iz IVF klinike. Iako su fizički bez oca, Šarlot se pita – da li on zna za njih? Da li je nekako uz njih, i dalje?

Vođena tim pitanjima, zakazala je seansu sa Amarilis Frejzer – bivšom manekenkom i sada spiritističkom medijumkom, a kod nas takve žene nazivaju vidovnjakinjama, koja tvrdi da može komunicirati s mrtvima. Ova neobična žena opisuje sebe kao „elegantnu čistačicu negativne energije“ i specijalizovana je za pročišćavanje prostora od duhovnih prisustava.

Kada se nevjerovatno poklopi sa stvarnošću

I prije nego što je seansa formalno počela, Amarilis je izgovorila rečenicu koja je Šarlot zatekla: „Aleks viče ‘juhuuu’, presretan što ste se povezali.“ A zatim, neobjašnjivo precizno, upitala: „Zašto mi pokazuje cipele?“ To je bio trenutak kada je Šarlot gotovo ispustila telefon. Aleks je bio opsjednut obućom. Njegove dizajnerske mokasine i patike još stoje u ormaru, kao tihi svjedoci njegovog života.

Kako je seansa odmicala, nizale su se podudarnosti. Amarilis je opisala Aleksa, njegov humor, način govora, pa čak i kako je preminuo – sve bez da je Šarlot išta otkrila. Ponovila je i riječi koje je Aleks ostavio u oproštajnoj poruci: „Žao mi je zbog bola i gubitka.“ Te riječi nikada nisu bile objavljene, ni u tekstovima ni na društvenim mrežama.

Vidjela je i njihove kćerke. Opisala je Lolu kako pleše u kuhinji – što se zaista dešava svakodnevno. Primijetila je Libertininu pronicljivost i lukavost, rekavši da je to dar koji ne treba sputavati. Pomenula je i da bi Aleks volio da ih Šarlot ne grdi zbog nereda, već da uživa u kreativnom haosu.

A onda – još jedno zapanjujuće otkriće. Pitala ju je da li zna za zub njene kćerke. U tom trenutku nije. Dan kasnije, Libertinin zub je počeo da se klima – drugi koji će ispasti.

Kako se razgovor bližio kraju, vidovnjakinja je prenijela da je Aleks u „iscjeljujućem, blaženom prostoru“ i da je potpuno u miru. Amarilis je sama preživjela dvije kliničke smrti i opisuje taj „drugi svijet“ kao nešto neopisivo lijepo – svjetlost, muzika, spokoj koji prevazilazi sve što poznajemo.

Uprkos početnom skepticizmu, Šarlot je osjetila nečiju prisutnost.

„Kao da je bio tu, u sobi. Kao da me gleda, kao da me razumije. Kao nekad. Čak mi je rekao o kćerkama nešto što me zaprepastilo - starija liči na mene, mlađa je ponijela tvoj karakter“. Nizali su se trenuci prepoznavanja: njegove oči u djetetu, njegove šale, pa čak i imena – Rebeka i Rupert – imena njene polusestre i njenog partnera, koje nijedna pretraga ne bi mogla lako povezati s njom.

Kada bol ustupi mjesto miru

Na kraju, Amarilis joj je rekla da svi možemo komunicirati sa preminulima – kroz znakove, svjetla koja trepere, zujanje u ušima, osjećaje koje ne možemo racionalno objasniti.

I dok je kraj čitanja skrenuo ka astrologiji, najavama buduće ljubavi i nasljedstva, Šarlot to ne vidi kao nešto što je umanjilo prethodno iskustvo. Naprotiv – ostala je s osjećajem lakoće, kao da je skinula teret s duše.

Nakon seanse, razgovarala je s Aleksovom majkom. Svaki put kad bi ponovila njegove poruke, tijelo bi joj prolazio talas – emotivni, neobjašnjivi, ali snažan.

Njene kćerke vjeruju da ih tata posjećuje kao leptir. Nedavno je crveni leptir sletio redom na nju, pa na Lolu, pa na Libertininu glavu – i na kraju na njihovog psa. Djevojčice su rekle prijateljima: „Tata nas gleda kao leptir.“

„Kada je Aleks umro, mislila sam da je to kraj. Kraj ljubavi. Kraj nade. Osjećala sam samo tugu, krivicu, bijes. Pitala sam se – da li sam mogla da ga spasim? Ali sada, po prvi put, osjećam da mogu da pustim sve to. Znam da zna za Lolu i Liberti. Znam da nas pazi. I da, možda zvuči ludo, ali više me nije briga. Ova seansa me je utješila. Učinila me sretnijom. I znam da bi Aleks bio sretan zbog toga.“

(Stil)