U vremenu kada su sebičnost i otuđenost postali svakodnevica, Tamara Misirlić se izdvaja kao svijetla tačka humanosti, empatije i nesebične podrške. Ova skromna žena postala je sinonim za dobrotu – pomaže starima, bolesnima, zaboravljenima. Nije joj strano da odnese hranu, lijekove, toplu riječ ili zagrljaj onima koji već godinama žive bez toga. Njena misija je jednostavna – da niko ne bude zaboravljen.

Ovog puta, Tamara nije bila sama. U misiji dobrote pridružila joj se baka Mirjana, žena na pragu stote godine života, iako sama u poznim godinama, puna saosjećanja za druge. Dok su šetale tržnim centrom, u želji da obraduje nju, Tamara je naišla na još veću lekciju – lekciju nesebičnosti.

Baka Mirjana je, umjesto da misli na sebe, mislila na nekog drugog – dekicu Sretena, koji u teškim uslovima, često danima bez hrane, preživljava u samoći i siromaštvu. I nije mogla da ćuti. Povukla je Tamaru za ruku i rekla tiho, sa tugom i brigom u očima:

"Možemo li i Sretenu nešto da uzmemo? On ti je gladan... po tri, četiri dana sjedi bez ičega..."

U tom trenutku, Tamara je osjetila ono što je retkost – ljubav i brigu toliko jaku da je mogla da pokrene svijet. Baka Mirjana je bukvalno potrčala od sreće kada je shvatila da će moći da pomogne svom prijatelju. Kada su stigle kod deke Sretena, scena koju su zatekle slomila je srce – prazan frižider, u njemu samo mast.

Tihi šapat zahvalnosti

"Mirjana, da mi nisi ti... ja bih crko gladan."

I dok su odlazili, djed Sreten je iz džepa izvadio jedinu stvar koju je imao – malu pištaljku – i poklonio je Tamari. Nije htio da je pusti da ode praznih ruku. Nije imao hljeba, ali je imao dušu – i potrebu da uzvrati.

Tamara je ovu snažnu priču podijelila na svom Fejsbuk profilu, a objava je izazvala lavinu emocija i pozitivnih komentara. Ljudi su plakali, dijelili, nudili pomoć, a mnogi su priznali da ih je ova objava naterala da preispitaju sopstvene vrijednosti.

Evo šta je Tamara napisala:

"Tog dana sam htjela samo da obradujem baku Mirjanu, da joj uljepšam dan, da se opusti, da bira sebi ono što voli, da joj dam pažnju koju zaslužuje. U trenutku dok smo hodale tržnim centrom, ona me povukla za ruku i rekla: "A možemo li i Sretenu nešto da uzmemo? On ti je gladan… Po tri, četiri dana sjedi bez ičega. Pije vodu i šećer, ćerko moja, nema nikoga."

Stajala sam i gledala u nju, i u tom njenom pogledu bilo je više ljubavi nego što sam ikad vidjela među rođenima. I kad sam rekla da idemo, da mu kupimo sve što mu treba, da ne brine, ona je potrčala kao dijete. Toliko se obradovala što će ON imati, što će neko drugi dobiti, što će ga obradovati, nahraniti, iznenaditi.

Kad smo stigli kod njega, pogledala sam ka frižideru, otvorila ga, unutra ništa, samo mast. I onda je pogledao baku i rekao joj: "Mirjana, da mi nisi ti… ja bih crko gladan."

Kad smo kretali, deda Sreten je uzeo pištaljku iz dzepa i poklonio mi. Dao mi je ono posljednje što je imao u džepu.

To je bio njegov način da kaže hvala, nije me pustio da odem praznih ruku. Da, iako nije imao ni hljeba, nije imao mira dok nešto ne pruži.

Zato, kad sljedeći put nešto primiš, zastani. Ne gledaj u stvar, pogledaj u oči onog ko ti je poklanja, tu ćeš znati sve."