Nikada nisam mislila da ću jednog dana prestati da pričam sa svojom majkom. Cijeli život sam vjerovala da je ljubav majke prema djeci bezuslovna, jednaka i pravedna. Ali stvarnost me je ošamarila jače nego što sam mogla da zamislim.

Moj brat i ja odrasli smo u istoj kući, sa istim pravilima, istom majkom. Voljeli smo je oboje, i vjerovali da nas voli podjednako. Ali s godinama je postalo jasno – za nju je on dijete koje se "računa", a ja sam "tuđa kuća".

To mi je konačno rekla u lice, kada sam je pitala zašto je mojoj kćerki, kada smo je krstili, kupila samo jednu običnu čokoladu, dok je bratovom djetetu donijela zlato, lančić i narukvicu, čak i ugravirani medaljon. Ne zbog novca, ne zbog poklona – nego zbog poruke. Jer pokloni nose poruke, htjeli mi to ili ne.

Pitala sam je, bez osude, ali s tugom u glasu:

A ona je samo slegla ramenima i rekla:

"Otkad si se udala, ti si tuđa kuća."

Te riječi su me presjekle kao nož. U njenim očima, moj život, moja porodica, moja djeca – sve to više nije "njeno".

Kao da sam se udajom automatski ispisala iz porodice. Kao da se ljubav i pripadnost brišu kada žena ode iz očeve kuće.

Ne radi se o zlatu, ni o poklonima, nego o osećaju odbačenosti. O poruci koju moja ćerka, iako još mala, jednog dana neće moći da ne primeti: da je jedna baka obasula poklonima drugog unuka, a za nju imala samo čokoladu. A kad je jednom upita "zašto?", šta da joj kažem? Da baka misli da je ona "manje važna"?

Nisam tražila zlato, već poštovanje. Ravnotežu. Ljubav. Ili bar da moja majka sakrije svoje razlike, ako ih već osjeća. Da ne stvara jaz među unucima. Da ne djeli djecu na "našu" i "tuđu".

Zato sam prekinula kontakt. Teško, bolno, ali potrebno. Jer ako ćutim, to znači da pristajem. A ja ne mogu pristati na to da se moje dijete smatra manje vrijednim samo zato što sam ja kćerka, a ne sin. Ne želim da moja kćerka raste misleći da mora da ćuti da bi bila voljena. Ili da mora da bude nečija "kuća" da bi imala prava.
Ne znam hoće li mi ikada oprostiti. Možda neće ni razumjeti. Ali ja sam izabrala da zaštitim svoje dete – i sebe – od nepravde koja se prenosi iz generacije u generaciju, kao nasledstvo koje niko ne želi.

(Stil Kurir)

BONUS VIDEO: