Danska važi za jednu od razvijenijih i uređenijih zemalja, a poznato je i da se Danci svrstavaju među najsrećnije narode na svijetu. Shodno tome, jedna Hrvatica poželjela je da svoju sreću pronađe baš u Danskoj.

Kada se Zagrepčanka Kristina Volsperger Danilovski s porodicom početkom 2009. godine preselila u Dansku, bila je svjesna da odlazi u naprosto drugačiju državu. Njen suprug je poslovno vezan za Kopenhagen, pa su razmišljali o mogućem preseljenju. Krajem 2007. godine rodila je sina, a još tokom porodiljskog počeli su da planiraju život u Kopenhagenu. Kad je i ona, danas 40-godišnja magistrica hemije, dobila posao u farmaceutskoj industriji u Kopenhagenu, odlučili su se na selidbu.

– Htjela sam da živim u inostranstvu i probam nešto drugo i nisam požalila – kaže Volsperger Danilovski.

Prvi šok – upis u jaslice

Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života bio joj je vezan za upis djeteta u jaslice. Arhitektura Kopenhagena je divna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraci, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje jedva da su se bavile djecom.

– Danci vjeruju da djecu od malih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sami o sebi i sami se animiraju. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, pazi, pašćeš”. One vjeruju da mora pasti i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši i promrzne i pokisne jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu – priča Kristina.

Našem mentalitetu to je teško da prihvati, ali Kristina upozorava: Danci odrastaju u srećne, zdrave i odgovorne ljude. Njihov je pristup samo drugačiji.

– Nema tu ocjene šta je bolje ili lošije – to je prosto različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi radimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roze i plavi i puni cvijeća? Je li to objektivno bolje? Je li naš mentalitet, u kojem se zadnja para daje za djecu, bolji? Je li bolje da roditelji nemaju ništa, ali da djeca nose brendiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su rijetke, kao i slatkiši. Vjerovatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina.

Neprikosnovena žuta kartica

Da bi postojao u Danskoj, da bi imao ime, adresu, auto ili televizor, da bi mogao da uplatiš loto, platiš struju, pozajmiš knjigu u biblioteci ili upišeš fitnes klub – moraš da imaš žutu karticu. Malu plastičnu žutu karticu sa desetocifrenim brojem CPR. Taj broj je poput velikog brata – zna sve, baš sve o tebi i prati svaku, i najmanju promjenu: ta kartica “zna” gdje živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš djece, u koji vrtić ili školu idu, gdje radiš, kolika ti je plata, koliko imaš računa i u kojim bankama, šta posjeduješ u Danskoj, a šta u inostranstvu, ko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za metro...

I to je jedini dokument koji Danci imaju – to je i lična karta, i pasoš, i zdravstvena knjižica. I s njom obavljaš sve. Nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio – nema, ni vjenčanih listova ni izvoda rođenih, ni čekanja na njih, “ne starijih od šest mjeseci”. Dovoljna je žuta kartica. Danska birokratija funkcioniše besprijekorno. Oduševi to u prvom trenu strance s juga, izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima pustih taksi. Međutim, upravo je ta besprijekornost dio na koji se teško navići: besprijekornost ne trpi izuzetke. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedjelju, a ti platiš u ponedjeljak rano ujutro – žuta kartica to zna. I platićeš kaznu. Iako taj sat ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila.

Sve možeš obaviti preko interneta, a evo spiska stvari koje možeš jedino preko interneta. Sve je do te mjere digitalizovano da su neka zanimanja kod nas – potpuno nestala. Poput bibliotekara. U biblioteci je sve kompjuterizovano. Knjige se pozajmljuju pomoću kompjutera, vraćaju se na svojevrsnu pokretnu traku koja pak izdaje račun za kašnjenje, ako postoji. Plaća se preko POS terminala. Sve je manje i blagajnica, veliki trgovački lanci polako prelaze na automatske blagajne. Karte za trajekte mogu se kupiti samo onlajn, i to za određeni trajekt u određeno vrijeme. Ako putnici zakasne – mogu ući u prvi sljedeći u kojem ima mjesta. Prosječno čekanje – do pola dana. I novine se čitaju onlajn – gotovo da i nema kioska s papirnim novinama, one se kupuju u radnjama i jako su skupe.

Ono kad zakasniš na fitnes…

Dvije ulice od svog stana Kristina je pronašla dobar fitnes klub. Rade non-stop, imaju jogu, pilates, vježbanje, termine određuješ kako ti odgovara, i to preko interneta, a cijena od 350 kruna mjesečno (oko 5.000 dinara) bila je prihvatljiva. Upisala se pomoću žute kartice i oduševljeno otišla kući da rezerviše termine. Budući da nije znala kako će joj izgledati raspored, kako će raditi suprug, kako će biti s djetetom u jaslicama, sedmično bi rezervisala šest do osam termina, znajući da će, u najboljem slučaju, iskoristiti dva. Nakon uspješnih mjesec dana tokom kojih je oduševljeno hvalila i cijenu i uslugu, stigao joj je račun: 1.500 kruna! Bila je hladna kao špricer, uvjerena da će ubrzo razriješiti nesporazum. Ispostavilo se da nesporazuma nema i da Dankinja iskreno ne razumije o čemu Kristina priča: najmanje 15 puta rezervisala je termin na koji nije došla. To je apsolutno nedopustivo pa je dobila 15 pojedinačnih kazni. Čas na koji ne dođeš dvostruko je skuplji od onog na koji dođeš.

Kristinu je uhvatio bijes i baš u trenutku kad je odlučila da im to neće platiti ni po koju cijenu – “pa nek je tuže ako žele” – sjetila se žute kartice pomoću koje se upisala: svaki će joj mjesec obračunavati kamate i na kraju svakako naplatiti. Međutim, nije prestala s plaćanjem kazni: u ugovoru (na danskom) potpisala je da će na svaki čas doći 10 minuta ranije. Jednom je došla sedam minuta prije početka. Uredno je platila kaznu.

Koliko i kako Danci rade, porez na rad poslije radnog vremena

Danci su bogat i radan narod, ali s mjerom. S naglaskom na mjeri. Dobro je raditi i ne zabušavati, ali u radno vrijeme. Dobro je zarađivati puno, ali pokazivati bogatstvo je nepristojno. Smatraju da su dovoljno opterećeni 38-časovnim radnim vremenom (pauza im nije plaćena) pa im šest nedjelja godišnjeg (koji koriste kada i kako hoće i šef ne mora da ga odobri - samo primi na znanje) ne nudi utjehu. Radi se u radnom vremenu, najčešće od 8 do 16. I ni sekunde duže. Nikada. Poslovni laptop ostaje na poslu - ako ga nosiš kući i radiš, plaćaš poseban porez.

Kao i na prekovremeni rad i na korišćenje službenog mobilnog van radnog vremena. Poslovna hijerarhija je prilično apstraktna i svi moraju da se osjećaju da su jednaki. Poslovno odijevanje ne postoji. Nema neplaćenih prekovremenih sati. Petkom ujutro se ne radi, kolektivno se doručkuje. Kristinu je za tri godine šef nazvao jedan jedini put van radnog vremena: da je podsjeti da u petak ona organizuje doručak.

Stranci se uglavnom čude ovakvim radnim navikama jednog od najbogatijih naroda. Danskog radnika je vrlo lako otpustiti, jer nema otpremnine. Ali je vrlo lako naći i posao - 700.000 Danaca godišnje promijeni posao.

Živi se do 18 sati

Mi, naviknuti, da gotovo svaku uslugu možemo da dobijemo i u 22 sata, čini se da u Danskoj sve radi kao odjeljenje za izdavanje potvrda o nezaposlenosti - i frizeri, i pedikiri, i radnje, i biblioteke - sve se zatvara oko 18 sati. Čekate li u radnji i sat vremena u redu da biste platili robu, kad istekne radno vrijeme - morate da napustite trgovinu i vratite se sutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan.

Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsni ručak-večeru, a u 19 sati danska djeca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj - gostovanje njemačke filharmonije - u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila da isproba dansku strpljivost. Zajedno sa dve prijateljice s juga otišla je da proslavi 8. mart u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila da ostane što je duže moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im donijeli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovce su ih izbacili napolje.

Muž ide na službeni put, naknadu dobija njegova žena!

Rodna ravnopravnost u Danskoj zaista živi. U kućnim i roditeljskim obavezama pol nije bitan, sve se dijeli po pola. Jedan je Danac u multinacionalnoj kompaniji obavešten da bi za par nedjelja trebalo da ide na dvosedmični službeni put.

Odmah je tražio razgovor sa šefom strancem i zatražio “finansijsku naknadu za ženin prekovremeni rad kod kuće zbog njegove odsutnosti”. Objasnio mu je da će žena sad morati promeniti sve svoje planove, preuzeti na sebe i njegovu polovinu obveza, kuvanja, razvoženja dece. Zašto bi na to pristala? Stranci su ostali u nevjerici. Ali nakon par sati konsultacija, odlučili su da je bolje Dančevoj ženi platiti naknadu.

Hrana se kupuje petkom

Danci su veoma štedljiv narod i štede na svemu. Hrana se kupuje petkom, jer se subotom dolaze nove pošiljke voća, povrća i mesa pa se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cijenama. Budući da preferiraju sirovu hranu - dobiju sve što im treba. Danci rijetko kuvaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Nenamjenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mjere, u Danskoj su rijetki. Danci koncept minusa, odnosno dopuštenog prekoračenja po tekućem računu uopšte ne razumiju.

Sebi kupiš jedan auto, državi platiš još dva

Porezi su u Danskoj nevjerovatni. Na luksuzne automobile - 180 odsto. Dakle, na cijenu automobila platiš još gotovo dvostruko toliko poreza. Osim ako ne ukloniš zadnja sjedišta - onda je to dostavno vozilo, pa je porez samo 60 odsto. Na stan koji ti ostave roditelji - koji su na njega, pri kupovini, platili pristojan porez - platićeš porez. I to od 40 do 75 posto!

Vaspitanje djece

Potpuno je normalno da na putu naiđete na bebu koja plače u kolicima - sama. U jaslicama u devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora!

Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja djece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I zaista ne razumeju zašto ostatak svijeta panično zove policiju kad naiđe na kolica na putu u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju da imaju terasu za dječju spavaonicu na otvorenom.

Djecu ostavljaju u šumi Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, treba da budu kreativni i igraju se napolju, bez uplitanja odraslih. Zato su veoma popularni šumski vrtići koji se sastoje od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada.

A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se - u šumi. Dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta deca borave - u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. Sa sobom nose lanč pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da jasličari moraju da se zabave sami, bez uplitanja pedagoga. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca - zdrava kao dren.

Beba ima temperaturu? Ostavite je golu na snijegu...

Danci ne nasedaju na prevare farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bezveze jer - od većine stvari se ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih ljekara. Kristina je skoro dobila nevni slom kad je u vrtiću svog djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu kraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake naše mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci ljekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili ovčjih boginja. Budući da se kod ljekara ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima.

Danci vole da imaju djecu

Danska je jedna od rijetkih zemalja koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece. I to je vidljivo već na ulici - djeca su svugdje, roditelji ih uvijek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance:

Danska je pri vrhu zemalja po udjelu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumijevanja njihovih vaspitnih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli djecu i koja voli porodicu - bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se jednako brinu za djecu. Za nas neobično, veliki broj žena ima djecu s više muškaraca. Gej parovi normalno odgajaju djecu.

Stari u Danskoj

Dok su dječja kolica na svakom koraku, vidjeti sedu glavu u Kopenhagenu je prava rijetkost. Jer stari u Kopenhagenu ne žive. Nordijski tip porodice ne poznaje baka i deda servis, a djeca napuštaju roditeljski dom čim im to zakon dozvoli, sa 18 godina. U starijoj dobi, danski penzioneri najčešće prodaju svoj stan - ne ostavljaju ga djeci jer bi im porez pojeo do tri četvrtine vrednosti stana - i s tim novcem, što je lijepa svota jer je Kopenhagen skup, odlaze na neko jeftinije mjesto za život.

Najčešće u Francusku ili Španiju, ili dansku provinciju. Državne penzije su vrlo niske s obzirom na tamošnje cijene i - sve su jednake! Bez obzira na to gdje radili, osnovna je penzija svima ista. Nešto su veće tek one kojima su firme uplaćivale i drugi stub, ali rijetki su penzioneri koji u Kopenhagenu mogu lijepo da žive od penziji. Međutim, taj novac u Španiji vrijedi mnogo više i garantuje pristojan život.

Važno je maksi pakovanje

Kod Danaca je važno da je zdravo, eko i u maksi pakovanju. Kao da sam se vratila na početak 80-ih u Jugoslaviji, kaže Kristina. Nema šarenih polica ni mirisne ponude: pakovanja su bez mirisa i aditiva. Ne pjene - to im je zajedničko. Kao toliko puta ranije, njeno je čuđenje naišlo na nerazumijevanje: ne zagađuje vodu, šta biste više htjeli?

Golotinja je ok, čemu zavjese?

Što je zemlja južnije, koristi više zavjesa i tkanina. Što se ide severnije, zavese sve više padaju. Danci, recimo, obožavaju staklene zidove i stiče se utisak da normalne zidove koriste isključivo unutar kuće ili stana - nikad kao spoljne. Njihovi su domovi stakleni, providni, otvoreni svakom pogledu. A zavese ne koriste. Nije im neugodno presvlačiti se na prozoru, a Kristina je nekoliko komšija uhvatila i kako vode ljubav. Na lokalnom bazenu, na koji vrlo često majke dolaze s djecom, uobičajeno je da se pre odlaska u bazen sve žene skinu i zajedno tuširaju, komentarišući jedna drugu. Kristina se jedina tuširala u kostimu.

Kako se ispravno samozadovoljavati?

Četvrtkom uveče, na prvom programu javne danske televizije, u 21 čas, ide rado gledana obrazovno-dokumentarna emisija koju Danci jako vole. Jer je dokumentarna i obrazovna. Tako je, recimo, jednog četvrtka stručna saradnica u studiju uživo edukovala i pokazivala ispravne tehnike samozadovoljavanja te komparativne prednosti raznih spravica, dok je drugi gost to mirno i stručno komentarisao. Emisija je bila krajnje ozbiljna.

Kafa se ne služi, uzmeš je sam

Sate provedene na kafi u kafiću gde vas služe ljubazni konobari Danci ne praktikuju. Niti razumiju taj naš običaj. U danskim kafićima kafa se uzima na šanku, čeka se u redu da se kupi i tada se traži mjesto među rijetkim stolovima.

Onda se ide po šećer i vodu, koji su na drugom kraju prostorije: voda stoji u bokalu i sipa se u plastične čaše. Ako se nađe slobodan sto - koji najčešće gost sam očisti od nagomilanih šolja - nije uobičajeno da se sjedi dugo i priča.

U kuću vas neće pozvati

Sprijateljiti se s danskom porodicom - onako da im upadate u kuću, zovete se na večere, idete na pića i plaćate naizmjenično runde, zovete ih u posljednji čas kad nema ko da vam čuva djecu i ne brojite usluge - jako, jako je teško. Oni su nepopravljivi individualci. Kristina je sebi dala u zadatak. U početku je bez kraja zvala koleginice i roditelje sinovljevih prijatelja na večere. Svi su uredno dolazili, ali niko ih nije pozvao kod sebe. Sve dok je jedna koleginica

iznenada nije pozvala na suši zabavu, malo druženje kolega kod nje kod kuće povodom unapređenja. I dok je zabava već pala u zaborav, Kristinu je jednog dana na stolu dočekala poruka: dužna je 100 kruna. Za sastojke.