Odlučili smo da provjerimo upravo to. Rezultat? Iskustvo je na njihovoj strani, ali propisi baš i nisu. Vozači koji godinama svakodnevno učestvuju u saobraćaju nisu se proslavili na provjeri, a testiranje je pokazalo koliko se školska pravila i ono što svakodnevno radimo za volanom mogu razlikovati.
Naša pretpostavka da bi iskusni vozači danas imali ozbiljnih problema na ispitu pokazala se opravdanom. Jer jedno je znati voziti automobil, a sasvim drugo voziti po pravilima koja smo učili prije nego što smo dobili vozačku dozvolu.
Od auto-škole do uličnih pravila
Banjaluka je grad u kojem se broj automobila iz dana u dan povećava, gužve odavno nisu rezervisane samo za jutarnje i poslijepodnevne špice, a strpljenje za volanom često je na ozbiljnom ispitu. U takvim okolnostima nije teško steći utisak da mnogi vozači imaju vlastiti pravilnik, u kojem se saobraćajni znakovi poštuju kada ima vremena, a pravila prilagođavaju situaciji kada se nekome žuri.
Zato smo odlučili da iskustvo stavimo na probu.
U saradnji sa Auto-školom „Todorić“ i instruktorom Stefanom Tulemijom, testirali smo troje vozača. Dvoje ispitanika imaju oko 20 godina iskustva za volanom, dok je treći kandidat vozački ispit položio prije četiri godine.
Dakle, imali smo iskusne vozače, ali i jednog relativno svježeg kandidata za poređenje. Logično bi bilo očekivati da će onaj sa najviše kilometara iza sebe biti i najsigurniji u svojim odgovorima i postupcima. Ipak, vozačka svakodnevica pokazala je da stvari nisu baš tako jednostavne.
Naši učesnici nisu se najbolje snašli ni u vožnji ni u poznavanju propisa, a provjera prve pomoći otvorila je dodatno pitanje: koliko se znanje stečeno prilikom polaganja zadržalo nakon što smo dobili dozvolu i počeli da vozimo samostalno?
Znamo li zaista da vozimo ili smo se samo navikli?
Da razlika između onoga što se uči u auto-školi i onoga što vozači primjenjuju u svakodnevnoj vožnji nije zanemariva, potvrdio je i instruktor Stefan Tulemija.
Objašnjava da neke greške koje su naši učesnici napravili tokom testiranja nisu naročito problematične sa aspekta bezbjednosti u realnim uslovima vožnje. Ipak, ono što posebno zabrinjava jesu navike koje vozači usvajaju vremenom, a koje mogu uticati na bezbjednost svih učesnika u saobraćaju.
"Primjetna je velika razlika između stila vožnje kandidata i vozača sa iskustvom. Neke greške koje su naši vozači napravili tokom testiranja nisu strašne sa aspekta realne vožnje. Na primjer, ne zaustave se potpuno na znaku stop, izbace iz brzine prije nego što se vozilo sasvim zaustavi, usporavaju bez kočenja motorom ili parkiraju na svoj, a ne školski način. Mnogo tih grešaka nije problematično. Međutim, primijetio sam da iskusniji vozači znatno češće pribjegavaju ubacivanju u saobraćaj nego što bi trebalo, a voze i brže. Nakon polaganja, tokom godina i gledajući kako drugi to rade, i sami počnu da usvajaju takve navike, ali to nije preporučljivo", kazao je Tulemija.
Prema njegovoj procjeni, najveći broj iskusnih vozača danas bi pao na ispitu vožnje. Zato smatra da je vrijeme da se ozbiljnije zapitamo o nivou znanja, ali i saobraćajne kulture među vozačima.
Broj saobraćajnih nezgoda, poginulih i povrijeđenih, ističe, trebalo bi da nam bude dovoljan razlog da preispitamo vlastito ponašanje na putevima.
"Kucanje poruka, vožnja pod uticajem alkohola, preticanje preko pune linije i još mnogo toga. Gotovo uvijek postoji izgovor ili prebacivanje krivice na druge za svjesno kršenje pravila. A, s druge strane, prvi smo kada treba kritikovati saobraćajna pravila, puteve, auto-škole ili rad policije", upozorava Tulemija.
Smatra da mnogi vozači dobro poznaju tehniku upravljanja vozilom, ali da im nedostaje saobraćajne kulture, empatije i odgovornosti prema drugima. Problem vidi i u mentalitetu u kojem se snalaženje često cijeni više od poštovanja pravila, pa se prekršaj doživljava kao nešto prihvatljivo sve dok ne dođe do posljedica.
"Dobar dio naših vozača dobro poznaje tehniku vožnje, ali ne posjeduje dovoljan stepen saobraćajne kulture i empatije, ali ni kućnog vaspitanja. Kroz prethodne decenije navikli smo da živimo u sistemu 'snađi se', gdje je model 'uradi prekršaj i ne budi uhvaćen' postao opšteprihvaćen, sve dok se ne dogode nezgode", rekao je on.
Mladim vozačima treba dati vrijeme da steknu iskustvo
Tulemija naglašava i da se od auto-škola ne može očekivati da za relativno kratko vrijeme obuče vozača koji će biti spreman za sve situacije u saobraćaju. Njihova uloga je, prije svega, da kandidate nauče pravilima i bezbjednom upravljanju vozilom, dok se iskustvo stiče kasnije, kroz samostalnu vožnju.
"U auto-školama kandidati prelaze svega 500–600 kilometara i to definitivno nije dovoljno da se napravi gotov vozač. Auto-škole služe da obuče kandidate kako najbezbjednije da upravljaju vozilom dok ne steknu dovoljno iskustva, posebno tokom prve dvije godine vožnje.
Zato, na primjer, moraju da voze sa dvije ruke na volanu, nikako jednom. Naravno, kada steknu dovoljno iskustva, razviće sopstveni stil vožnje i možda će voziti jednom rukom. Ali auto-škole prvenstveno služe da vašu djecu obuče kako da budu obazriva i bezbjedna po sebe i druge dok uče da samostalno učestvuju u saobraćaju, a ne da budu najbrža i najspretnija u svakom trenutku. To će doći vremenom“, poručuje naš sagovornik.
Na putu nam je potrebno više strpljenja
Na kraju, Tulemija apeluje na vozače da ozbiljnije razmišljaju o posljedicama agresivne vožnje i da pokažu više razumijevanja prema drugim učesnicima u saobraćaju, posebno onima koji su ranjiviji.
Umjesto žurbe, nerviranja i potrebe da budemo prvi, kaže, trebalo bi da biramo strpljenje i toleranciju.
"Živimo u vremenu kada nikada brže nismo mogli doći od tačke A do tačke B, a ipak nismo zadovoljni. Prije samo 80 ili 100 godina razdaljinu od 500 do 600 kilometara prelazili smo danima i nedjeljama, a danas takve razdaljine prelazimo za jedan dan.
Nadam se da ćemo pokazati veću zahvalnost prema vremenu u kojem živimo i mobilnosti kakvu nikada nismo imali u istoriji. Zato za volanom budite smireni, strpljivi i puni tolerancije prema drugima i biće nam svima bolje", kazao je Tulemija.
Dvadeset godina za volanom, ali pravila su negdje usput zaboravljena
Jedna od učesnica testiranja vozačku dozvolu ima već dvije decenije. Iza nje su godine vožnje i bezbroj pređenih kilometara, ali kada je trebalo da se prisjeti pravila iz auto-škole, pokazalo se da iskustvo i teorijsko znanje ne idu uvijek ruku pod ruku.
Priznaje da se tokom testiranja više bavila pravilnim položajem ruku na volanu nego samom vožnjom, jer se u svakodnevnom saobraćaju mnoge radnje obavljaju automatski, bez svjesnog razmišljanja o svakom pojedinačnom pravilu.
"Trudila sam se da se prisjetim kako je sve to izgledalo kada sam polagala prije 20 godina, ali ruku na srce, danas sam stalno bila fokusirana samo na to da držim obje ruke na volanu. Vozimo po inerciji, o tehnikama više i ne razmišljaš, nego automatski pratiš saobraćaj i situaciju oko sebe.
Ipak, smatram da je dobar vozač onaj ko poznaje svoje vozilo, njegove mogućnosti, svjestan je svih učesnika i poštuje propise. Ali, budimo realni: kada bismo sve nas sa stažem dužim od 10 godina vratili na ovakve testove, vjerujem da više od 90 odsto ne bi položilo. Jednostavno, zaboravili smo. To ne znači da svjesno kršimo propise, već da ih u svakodnevnoj vožnji 'malo prilagođavamo'“, rekla je ona.
Upravo je to možda i najzanimljiviji dio čitavog eksperimenta. Većina vozača vjerovatno ne sjeda u automobil sa namjerom da prekrši propis. Međutim, ponavljanje istih navika iz dana u dan može učiniti da ono što je nekada bilo nezamislivo postane sasvim normalno.
Četiri godine iskustva i neočekivana trema
Treći učesnik, koji vozi četiri godine, trebalo je da bude svojevrsno iznenađenje. Među kolegama je, kako kaže, bio „novi kolačić“, pa se očekivalo da će se najbolje snaći upravo zato što je od polaganja prošlo najmanje vremena.
Ipak, ni kraći vozački staž nije bio garancija uspjeha. Trema je učinila svoje, a umjesto da se potpuno posveti vožnji, počeo je da razmišlja o detaljima koje bi u svakodnevnom saobraćaju vjerovatno odradio bez mnogo razmišljanja.
"Previše sam bio pod tremom da razmišljam da li ispred znaka stop treba da stojim tri sekunde ili da ne stojim uopšte. A malo sam i očekivao da me neko udari laktom u rebra jer sam volan držao previše čvrsto. Međutim, cijeli ovaj test je bio jedno jako zanimljivo iskustvo i prilika da opet sjednem u auto poslije nekoliko mjeseci pauze. I da shvatim koliko stvari ne znam i na koliko stvari treba da poradim", rekao je ovaj vozač.
Šesnaest godina za volanom i ista stara boljka
Još jedan učesnik testiranja, sa 16 godina vozačkog iskustva, smatra da su mnogi vozači s vremenom počeli da zanemaruju pravila koja su uredno savladali tokom obuke.
Razlog vidi u svakodnevnoj žurbi i želji da se što prije stigne na odredište. Automobil nam je omogućio brže kretanje, ali kao da nam je usput oduzeo strpljenje.
"Automobil nam služi da brže stignemo od tačke A do tačke B. Zato neka pravila koja smo savladali sa instruktorom ne koristimo, jer prosto žurimo. Na to smo stekli i iskustvo, zato većina ne bi sada položila bez obzira na to koliko dugo aktivno vozi automobil. Ipak, propisi se moraju poštovati i ne treba brže od života, pogotovo u vremenu kada smo među prvim zemljama u Evropi po smrtnosti od saobraćajnih nezgoda", rekao je on.
I upravo u toj rečenici krije se suština problema. Iskustvo jeste važno, ali ono samo po sebi ne garantuje da će vozač postupiti ispravno. Nekada nas godine provedene na putu nauče da bolje procjenjujemo situaciju, a nekada nas samo učine sigurnijim u navike koje smo usvojili, bez obzira na to jesu li ispravne.
Jesmo li položili i test iz saobraćajne kulture?
Ovo testiranje nije bilo zamišljeno kao takmičenje u kojem treba proglasiti najlošijeg vozača, niti je nekoliko vožnji dovoljno da se donese sud o nečijim ukupnim vozačkim sposobnostima. Ali rezultati jesu povod da se zapitamo koliko se sjećamo onoga što smo učili i koliko smo spremni da sopstvene navike preispitamo.
Jer, ako se zaustavljanje na znaku "stop" pretvori u usporavanje, uključivanje u saobraćaj u nadmetanje ko će prije zauzeti traku, a ograničenje brzine u tablu pored koje projurimo, onda problem više nije samo u zaboravljenom pravilu.
Problem je u tome što smo počeli da vjerujemo da iskustvo može da nadomjesti propise.
Možemo imati stotine hiljada kilometara iza sebe, poznavati svaku ulicu u gradu i prepoznati svaku raskrsnicu, ali nijedno od toga ne znači da imamo pravo da ugrožavamo druge. Posebno one koji su u saobraćaju ranjiviji od nas: pješake, djecu, bicikliste i motocikliste.
Možda bi zato bilo dobro da svi ponekad ponovimo testove iz auto-škole. Ne zato da bismo ponovo zaslužili dozvolu koju već imamo, već da bismo se podsjetili da saobraćaj nije prostor u kojem pobjeđuje onaj ko je brži, snalažljiviji ili glasniji na sireni.
A ako nas je ovaj mali eksperiment nečemu naučio, onda je to da godine za volanom nisu uvijek isto što i godine pravilne vožnje.
Ispit za vozačku dozvolu smo jednom položili. Ostaje da svakog dana iznova polažemo mnogo važniji ispit, onaj iz odgovornosti prema tuđim i sopstvenim životima.
Komentari (0)