Danas, u svojoj devedesetoj godini, on više nema snage da traži mnogo. Njegova najveća želja kroz cijeli život bila je skromna i jednostavna: da ima normalnu, mirnu porodicu. Ništa više od toga. Samo nekoga s kim bi mogao da podijeli svakodnevicu bez vike, bez straha, bez nasilja. Ipak, kako sam kaže, „Bog mu to nikada nije dao“.

Rođen u siromaštvu, Šemso je cijeli svoj život posvetio radu i preživljavanju. Tokom ratnih godina pamti glad, strah i gubitke, ali i tada je, kaže, imao više mira nego kasnije, u sopstvenoj kući. Sudbina mu nije bila blagonaklona ni u mirnodopskim vremenima.

„Ako ćeš ikad nekog proklinjati, prokuni ga da nema mira u svojoj kući. Ja sam to doživio“, izgovara Šemso kroz suze u ispovijesti za Jutjub kanal Dijane Hodžić. To je trenutak kad počinje da otkriva najteže detalje svog života – porodični pakao koji je trpio decenijama.

Njegova supruga, tvrdi, patila je od teškog oblika šizofrenije, ali to nije bilo očigledno odmah. Život sa njom vremenom je postao svakodnevan horor — verbalno, psihičko, a povremeno i fizičko zlostavljanje. Djeca koja su se rađala u takvoj atmosferi nisu bila pošteđena.

„Rodila mi je četvoro djece. Dvoje su naslijedili njenu bolest. Jedna od njih, moja ćerka… toliko me je puta pokušala povrijediti. Jednom je htjela da me ubije. A ja je ne mogu smestiti nigde. Kažu da nije za dom. A kako da živim ovako?“ – pita starac, sav slomljen i prepun suza.

Dok je ćerka u gornjem spratu pravila pakao, Šemso je godinama živio — u štali. Doslovno. Iako je sagradio kuću od 900 kvadrata, žena ga je istjerala iz doma, a djeca ga nisu zaštitila. Naprotiv.

„Sedam godina sam bio u štali. Na mom imanju. Tamo sam spavao, jeo, plakao. Mislio sam – umrijeću ovdje sam, kao pas. I onda pogine moj sin. A do tada me je i on skoro ubio, dva puta. Samo zato što sam stao u odbranu njegove žene – tukao ju je, a ja to nisam mogao gledati.“

Šemso nije bio ni lijen, ni nemoćan. Bio je radnik za primjer. Radio je na građevini, vozio bager, znao sve mašine osim saobraćajnih. Primao dobru platu, ulagao sve što ima u djecu, u kuću, u porodicu. A nikada sebi nije kupio ni automobil. „Vozio sam bicikl, samo da njima više ostane“, kaže, sa mješavinom tuge i ponosa.

Ipak, uprkos tolikom radu i odricanju, nije dočekao ni starost dostojnu čovjeka.

„Kad mi je žena umrla, znate… ja sam osjetio olakšanje. To vam sve govori. Samo sam seo i rekao sebi – sad si, brate, bar malo slobodan. Ona više ne može da ti viče, da te gazi.“

A ni tu nije bio kraj. Ćerka ga je prije četiri godine otjerala sa sprata kuće. Od tada živi u skučenom dijelu prizemlja, u gotovo neljudskim uslovima. Sam kuva, pere, brine o sebi koliko može. „Ne biste vjerovali da čovjek može ovde da živi“, govori dok pokazuje prostor pun vlage, stvari i tuge.

Za sebe kaže da nikada nije tražio luksuz, putovanja, bogatstvo. Samo – da ima s kim mirno da popije jutarnju kafu.

„Cijeli život žalim što mi Bog nije dao normalnu ženu. Ništa više. Samo nekog sa kim bih mogao prosečno živjeti. Bez psovki, bez batina, bez noći bez sna.“

Ali čak ni njegova skromnost nije bila nagrađena. Sve što je imao – poklonio je djeci prije 15 godina. A zauzvrat je dobio — samoću.

Ipak, priča se ne završava u očaju. Kada je njegova priča dospjela u javnost, mnogi ljudi su ostali potreseni. Jedan od njih bio je i Kenan, radnik iz Austrije. Vidjevši kroz šta je Šemso prošao, odlučio je da mu pomogne. Danas je Šemso smješten u dom, gdje mu je pružena nega, topla soba i — najzad — mir.

Nije to raskoš, ali za njega je to najvrjedniji dar u životu.

Jer kako sam kaže: „Da mi je Bog dao samo jednu ženu s kojom bih mogao živjeti kao običan čovjek… sve bi bilo drugačije.“