Bila je obična avgustovska veče kada je tada šesnaestogodišnja Senada iz Sarajeva sjela u avion za Ameriku. Plan je bio jednostavan: provedena ljetnja pauza kod tetke u Čikagu, malo promjena, nova iskustva i povratak kući s lijepim uspomenama. Ni ona, ni njena porodica nisu ni slutili da će taj dan označiti kraj svega poznatog – i početak jedne od najpotresnijih priča o nestanku koje pamti region.

Početak putovanja bez povratka

Senada je bila radosna, uzbuđena zbog putovanja. Majka Dženana se prisjeća da je sve izgledalo normalno – pasoš, avionska karta, adresa tetke koja živi u Čikagu. Bila je to tetka s očeve strane, s kojom su, doduše, imali nešto ređu komunikaciju, ali ništa nije ukazivalo na mogući problem.

Senada je otputovala sama. Sletjela je na aerodrom „O’Hare“ u Čikagu – prema informacijama koje su kasnije rekonstruisane – i tada se njen trag potpuno gubi.

Prve sumnje i hladna tišina

U prvih nekoliko dana nakon dolaska, porodica je povremeno imala kontakt sa njom – kratke poruke, pozivi. Međutim, sve je naglo prestalo. Telefon je prestao da zvoni. Poruke su ostajale bez odgovora.

Kada su pozvali tetku, uslijedio je šok – tvrdila je da Senada nikada nije ni stigla do njene kuće.

Zbunjena, porodica je odmah kontaktirala sarajevsku, a potom i američku policiju. Pokrenuta je međunarodna istraga, obavješten je Interpol, ali vijesti nije bilo. Ni aerodrom, ni imigracione službe, ni nadzorne kamere nisu dali preciznu sliku šta se s njom dogodilo po izlasku iz terminala. Kao da je u zemlju propala.

Godine tišine, bola i pitanja bez odgovora

Majka Dženana je godinama živjela u stanju stalne neizvjesnosti, balansirajući između nade i beznađa. Mediji su povremeno prenosili njene apele:

„Zvala sam svakoga ko je mogao pomoći. Išla sam kod vračara, pisala ambasadi, išla i kod privatnih detektiva. Ali ništa. Nema je na mrežama, nema pasoša, niko je nije prijavio. Kao da je zbrisana s lica zemlje.“

Porodica je više puta putovala do Amerike, trošeći posljednje resurse, samo da bi naišla na zid ćutanja. Policija je sve manje komunicirala, slučaj je postao „hladan“.

Šok iz anonimnog mejla

Poslije šest godina tišine, kada su mnogi već odustali, dogodio se neočekivan obrt.

Jednog jutra, Dženani je stigao anoniman mejl – bez naslova, bez potpisa. U prilogu: samo jedna fotografija.

Na slici je bila mlada žena u raskošnom enterijeru nekog noćnog kluba. Obučena oskudno, pod jakim svjetlima reflektora, izvodila je performans na bini. Bila je našminkana, frizirana, ali… pogled je bio isti. Senadin.

Majka je zurila u ekran satima. Nije bilo sumnje.

„To je ona. Možda fizički promjenjena, možda povrijeđena i iznutra i spolja, ali ja poznajem oči svog djeteta. Taj pogled – to nije gluma, to je vapaj.“

Na poleđini slike – samo dvije rečenice, rukom napisane:

„Znam da me tražiš. Nisam u mogućnosti da pričam.“

To je bio prvi kontakt nakon godina.

Nova nada, nova istraga

Slika i poruka su momentalno pokrenule lavinu reakcija. Porodica je ponovo kontaktirala policiju, a slučaj je otvoren u saradnji sa američkim federalnim službama. Provjeravaju se noćni klubovi u državama gdje je seksualna eksploatacija prisutna – prvenstveno u Nevadi, Kaliforniji, pa čak i u Meksiku.

U istragu su uključene organizacije koje se bave trgovinom ljudima. Postoji sumnja da je Senada mogla biti žrtva trgovine ženama, regrutovana ili oteta još na aerodromu. Mnogi tragovi upućuju na to da je mogla biti prevarena, ucijenjena, čak i prodana.

Sumnje, teorije, ćutanje

U javnosti se spekuliše o mnogim mogućim scenarijima – da je uvučena u lanac prostitucije, da je pod kontrolom kriminalne grupe, ili da je sama odlučila da prekine kontakt. Međutim, Dženana sve te priče odbacuje:

„Moje dijete nikada ne bi otišlo bez riječi. Ako je sama – neka to potvrdi. Ako nije, neka neko konačno odgovara.“

Do današnjeg dana, Senada se nije zvanično oglasila. Ni slika nije precizno locirana. Ipak, njena majka vjeruje da je negdje živa i da traži način da se vrati.

Majčina posljednja poruka

U svakom svom javnom istupu, Dženana šalje istu poruku:

„Senada, ako si živa i ovo vidiš – ne moraš ništa da kažeš, ne moraš se pravdati. Samo mi javi da si dobro. To je sve.“

U sobi njenoj baš ništa nije promijenjeno. Kao garancija i moleban da će se jednog dana – i bez najave – ponovo otvoriti vrata, piše Kurir.