Nije ni slutila da je trudna, a onda je u 24. nedjelji uslijedio iznenadni porođaj. Njena ćerka Sveta rođena je sa svega 650 grama i počela je najtežu borbu za život. Danas, gotovo četiri godine kasnije, ova mala „Palčica“ je zdrava, vesela djevojčica.
U početku nije primjećivala znakove trudnoće
Sveta će uskoro napuniti četiri godine. Prava je energija u malom tijelu: ima hiljadu obaveza – mora da brine o lutkama, obiđe mamu u kuhinji, crta i ode u šetnju. Želi sve to da uradi odjednom.
„Kod kuće je zovemo Svetulka-krasotulka, a suprug je ponekad zove Med – zbog boje njene kose“, kaže Oksana gledajući svoju ćerku.
Toplo se osmjehuje, ali svaki put joj u pogledu zatreperi nešto neuhvatljivo i lično – nešto što vrijeme i sjećanje nikada ne brišu. To je onaj poseban majčinski strah kada se dijete nađe između života i smrti, kada se minuti i dani vuku, a jedino što preostaje jeste molitva i vjera u čudo. Pravo čudo.
Sveta je upravo takvo čudo bila za porodicu Belov. Beba je rođena sa svega 650 grama, u 24. nedjelji trudnoće. Takve bebe često nazivaju „Palčicama“, a ljekari kažu da je svaki minut nakon rođenja presudan, jer može donijeti ili poboljšanje ili pogoršanje stanja.
Oksana je imala 31 godinu kada je na testu za trudnoću ugledala dvije crtice. Do tada je živjela u uvjerenju da je prirodno začeće gotovo nemoguće iz zdravstvenih razloga.
„Bila sam na službenom putu, zatrpana poslom, i nisam ni slutila da se u meni razvija novi život. Osjećala sam se dobro, ali sam imala neobične želje u ishrani: jela sam usoljenu ribu uz limunadu ili meso, koje inače ni ne volim. Nisam tome pridavala veliki značaj; imala sam mnogo posla, pa nisam imala vremena za razmišljanje. Vratila sam se kući osjećajući vrtoglavicu, za koju sam ponovo okrivila promjenu vremenske zone“, priča Oksana za portal Woman.ru.
Tek kada joj je menstrualni ciklus postao neredovan, kupila je test i ugledala dvije jarkocrvene crtice. Oksana je vijest saopštila suprugu i sestri, dok je roditeljima odlučila da ne budi nadu u unučiće prerano. U srcu joj je ipak tinjala strepnja: šta ako nešto krene po zlu?
Hitno su se odlučili za carski rez
U petoj nedjelji trudnoće, Oksana se registrovala u savjetovalištu za trudnice i počela je rutina: kontrole, analize i pregledi. Sve je teklo savršeno, bez ikakvih problema, sve do 24. nedjelje, izuzev jutarnjih mučnina.
„I danas se sjećam kakvo je vrijeme bilo 11. oktobra 2022. godine. Bilo je tako toplo, kao da se ljeto vratilo. Probudila sam se, obavljala svoje poslove, a zatim pozvala sestru; tokom razgovora, nešto se desilo u meni. Čak i ne znam zašto sam pomislila da je porođaj blizu: osjetila sam samo blago zatezanje u donjem dijelu stomaka, ništa više. Rekla sam sestri: „Mislim da se porađam“, prisjeća se Oksana.
Tog dana je imala zakazan pregled u savjetovalištu. Ljekar je počeo pregled i iznenada primijetio curenje plodove vode. Bila je zelenkaste boje – to je bio prvi znak upozorenja.
„Izraz lica ljekara se promijenio, pozvao je načelnika odjeljenja, a zatim su pozvali hitnu pomoć. Bila sam veoma uznemirena; nisam imala ništa sa sobom. Hitna pomoć je stigla gotovo odmah i za pola sata sam već bila u bolnici „Komunarka“. Curenje vode nije prestajalo, nije bilo poboljšanja, a svi su brinuli za bebu. Prebacili su me na odjeljenje za patologiju trudnoće, gdje je održan veliki konzilijum ljekara. Rekli su mi da moram u operacionu salu: hitan carski rez.“ Taj dan pamti do najsitnijih detalja.
Situacija je bila vanredna: bila je u šestom mjesecu trudnoće, beba je u materici težila tek nešto više od 600 grama, a mnogi sistemi još nisu dostigli funkcionalnu zrelost. Ipak, hitan porođaj bio je jedina šansa da se spasu majka i ćerka.
„Operacija je izgledala kao da nema kraja, a ja sam bila svjesna. Sve vrijeme sam ponavljala: „Spasite bebu.“ Kako bih mogla da napustim bolnicu bez nje...“ „Moja ćerka se rodila i odmah počela da plače. Čula sam je i počela da pitam kako je, da li je zdrava, šta se dešava? „Beba je živa“ – to je bilo sve što sam čula. Mislila sam da ću poludjeti“, prisjeća se Oksana tih zastrašujućih trenutaka. Svaka sekunda je bila važna: mala Sveta je smještena u inkubator, povezana sa aparatima, i tek tada je majci bilo dozvoljeno da je vidi.
„Nisam odmah ni shvatila gdje mi je beba, iza svih tih žica i cjevčica. Plakala sam sve do kraja operacije. Kasnije, kada sam već bila na odjeljenju intenzivne njege, došla je Irina Olegovna Kuzmina, naša pedijatrica, i rekla da će ona brinuti o Sveti i svakodnevno mi slati fotografije. Objasnili su mi kako da izmužem mlijeko, jer je to bebi bilo najpotrebnije. Odmah sam počela to da radim“, prisjeća se Oksana.
Strahovala je da li će beba preživjeti
Ljekarka je zaista svakodnevno slala majci fotografije njene ćerke, ali Oksanu je obuzela anksioznost: šta da joj da, šta da joj obuče, da li će moći da je drži u naručju. Kada se malo oporavila i bila prebačena na redovno odjeljenje, dozvolili su joj da prvi put vidi svoju bebu.
„Vratila sam se kući i shvatila da su sve moje brige oko odjeće... da čak ni pelene tako male veličine, kakve su njoj bile potrebne, nisu mogle da se nađu u prodavnicama. Ljekari su oporavljali Svetu, a ja sam na internetu čitala o porođaju u tako ranoj fazi trudnoće; srce mi se cijepalo. Bila sam srećna što mi je ćerka živa, ali nisam bila svjesna koliko su ljekari učinili da je održe u životu. Stalno sam plakala; bila sam uplašena i očajna, nisam željela čak ni da razgovaram sa porodicom... Dobro je što je u perinatalnom centru postojao psiholog“, priča majka.
Nakon porođaja, dugo je boravila u bolnici. Ljekari su joj dozvoljavali da u bilo koje doba posjeti ćerku na odjeljenju intenzivne njege, ali su tražili od nje da ne plače. Zatim je Oksana otpuštena kući, dok je mala Sveta ostala u bolnici. Svakodnevno je žurila da je vidi, iščekujući dobre vijesti, i one su stigle — stanje bebe se iz dana u dan popravljalo.
Nakon dva i po mjeseca, mala pacijentkinja je prebačena sa odjeljenja intenzivne njege na odjeljenje neonatalne patologije. „Sveta je već mogla sama da diše. Pomislila sam: ako sama diše, možemo sve da sredimo. Sada smo bile zajedno u sobi. Moja ćerka je pila izmuženo mlijeko iz flašice; refleks sisanja se još uvijek nije pojavio“, kaže Oksana.
Tri i po mjeseca kasnije, odjeknule su dragocjene riječi: otpust! Sveta nije izgledala kao tipična tromjesečna beba — više kao novorođenče.
„Prvi put sam držala ćerku u naručju na odjeljenju intenzivne njege. Težila je 700 grama, tek malo više nego što je bila na rođenju. Umotali su je da joj bude toplo, i bilo je teško reći da li držim ćebe ili živu bebu. Do tada sam viđala samo normalnu novorođenčad; moja nije bila ništa slično. Ali vjerovala sam da ako ona može da se nosi sa tim, mogu i ja. Na odjeljenju neonatalne patologije, stalno sam je držala, hranila, brinula o njoj, i sve je bilo baš kao kod normalnih beba, samo što je bila tako sićušna. Dok su je otpustili, težila je 1,9 kg, a njena visina... čak joj je i najmanja odjeća bila prevelika“, sjeća se Oksana.
Novi roditelji su bili prestravljeni
U bolničkom okruženju mnoge stvari su djelovale manje zastrašujuće: ljekari su bili tu, dijete je bilo pod nadzorom, ali kod kuće je situacija postajala zastrašujuća. Sveta nije mogla da radi stvari koje djeca obično savladaju do četvrtog mjeseca života.
Izgledala je mlađe za svoj uzrast – šest mjeseci mlađe od svojih vršnjaka. Oksana je svakodnevno vodila ćerku na preglede kod oftalmologa i pedijatra, na masaže i plivanje, a takođe se čula sa ljekarom koji je brinuo o Sveti dok je bila na odjeljenju intenzivne njege.
„Nisam odmah prestala da brinem. U jednom trenutku sam se trgla, duboko udahnula i shvatila da jednostavno moram da živim. Počele smo rjeđe da odlazimo kod ljekara. Prošle smo sve planirane kontrole i sve je bilo u redu, osim što joj lobanja nije bila sasvim pravilnog oblika. Ortoped je preporučio posebnu kacigu koju je Sveta nosila četiri mjeseca. Sada joj je glava normalnog oblika. Prohodala je sa godinu i četiri mjeseca, kao i druga djeca, ali je kasnije počela da govori – prve riječi izgovorila je sa dvije godine i tri mjeseca“, priča Oksana.
Kako bi podstakli razvoj govora, obratili su se Centru za ranu intervenciju, a tretmani su dali rezultate: Sveta je počela da izgovara više riječi i pravi svjesne pokrete.
Već godinu dana ide u vrtić, gdje se savršeno uklopila, i kada je pogledate, nikada ne biste pretpostavili kakvu tešku životnu priču ima iza sebe. Ubrzo će napuniti četiri godine, a roditelji planiraju da je uključe u logopedske vježbe. Majka je već počela da je priprema za školu, provodeći mnogo vremena sa njom kako bi joj pomogla da se kasnije lakše nosi sa školskim obavezama.
„Ako smo imali sreće da prevaziđemo poteškoće na rođenju, moramo učiniti sve da ona nastavi da raste i razvija se kao i sva djeca rođena u terminu“, zaključuje Oksana.
Što prije se pruži podrška, to su veće šanse
Porodica je i dalje u kontaktu sa Irinom Kuzminom, anesteziologom-reanimatologom na Odjeljenju za intenzivnu njegu novorođenčadi br. 1 u Medicinskom centru „Komunarka“. Ona je za porodicu Belov postala prava dobra vila. Govoreći o njezi svojih „Palčica“, ljekar se slaže da je svaka sekunda važna i da je, što se prije pruži pomoć, prognoza za oporavak bolja.
„Kada bi ljekari tačno znali zašto dolazi do prevremenih porođaja, u većini slučajeva bi se oni mogli spriječiti. Ali to još uvijek ne znamo. Uzroci mogu biti brojni i različiti: infekcije, patologije grlića materice, odvajanje posteljice, abnormalni srčani ritam fetusa... Sve to zahtijeva hitan porođaj. Nakon toga, nastojimo da za te bebe stvorimo uslove koji su što je moguće bliži onima u majčinoj utrobi. To podrazumijeva poseban temperaturni režim, odgovarajuću vlažnost vazduha, kao i zaštitu od jake svjetlosti i buke. Pružamo podršku vitalnim funkcijama koje ove bebe, bez medicinske pomoći, ne bi mogle samostalno da održavaju u spoljašnjem svijetu“, objašnjava anesteziolog-reanimatolog.
Pred očima ljekara, malo biće svakog dana raste i jača, a do pobjede se dolazi kroz postupke o kojima obično i ne razmišljamo. Beba mora da nauči da samostalno diše – bez pomoći aparata, da vari hranu unošenu na usta umjesto putem sonde, kao i da održava stabilnu tjelesnu temperaturu bez potrebe za grijanim krevetićem.
„Dok je dijete u bolnici, svaki dan može donijeti poboljšanje ili zastoj; mnogo toga ne zavisi samo od našeg truda, već i od sopstvenih snaga samog djeteta. Zato smo oprezni u prognozama, napredujemo malim koracima i radujemo se svakom, ma i najmanjem poboljšanju. Kada ta poboljšanja postanu stabilna i kontinuirana, to predstavlja svojevrsnu prekretnicu, mada je taj trenutak za svakog drugačiji“, kaže Irina Kuzmina.
Da li prisustvo majke pomaže u oporavku? Vjerujemo da pomaže! Ljekari ne samo da dozvoljavaju takav kontakt, već ga i podstiču. Ako je stanje bebe stabilno, ona se već tokom prve nedjelje života stavlja majci na grudi. „To je neophodno kako bi se uspostavila veza između njih, koja je za oboje od vitalnog značaja i omogućava bebi da brže i skladnije raste i napreduje. Majčina mikroflora, tokom kontakta 'koža na kožu', predstavlja najbolju prevenciju protiv bolničkih infekcija. U tom periodu se takođe podstiče proizvodnja mlijeka, što je od ključnog značaja za bebu. Da, intenzivna njega je indikacija za dojenje, a ne razlog za njegov prekid“, kaže anesteziolog.
Savremena medicina je postigla veliki napredak u brizi o prevremeno rođenim bebama. Svake godine je sve manje onih kojima je nakon otpusta iz bolnice potreban dugotrajan i pažljiv nadzor, a današnje bebe u svim pogledima brzo dostižu svoje vršnjake.
(Stil)
Komentari (0)