Dok su se jedni čudili kako je uspjela da promijeni toliko partnera, drugi su se smijali njenim dogodovštinama, a Joka je bez ustezanja pričala o svemu što joj se dogodilo. Volela je da se veseli, da zaigra, popije i provede, ali jednu stvar nikada nije željela da prihvati — da je bilo ko ponižava.

Prvi muž je volio, ali svekrvine riječi nije mogla da zaboravi

Joka je prvi put obukla vjenčanicu sa 23 godine. Udala se u Gornje Karajzovce, u Lijevče polju, vjerujući da će sa izabranikom provesti čitav život. Vjenčanje je bilo tradicionalno — po nju su došli okićeni konji, pjevalo se i slavilo uprkos hladnom zimskom vremenu.

U početku je sve bilo u redu. Muž je pazio i volio, ali su se njegovi roditelji ubrzo umiješali u brak, govoreći da njihov sin može da pronađe ljepšu i bogatiju djevojku. Joka nije željela da ostane u kući u kojoj je nepoželjna: spakovala se, vratila roditeljima i poručila: „Neću da me niko ponižava.“

Drugog muža odvela u svoju kuću, a onda je zakucala milicija

Poslije prvog razlaza nije odustala od ljubavi. Upoznala je muškarca prezimena Ždral i dovela ga na porodično imanje u Mašićima. Kako nije imala braće, roditeljima je bilo važno da neko ostane u kući.

Međutim, ubrzo nakon dolaska drugog izabranika, na vrata joj je zakucala milicija. Joka je tada saznala da njenog novog muža traže zbog krađe bicikala i da mu prijeti zatvorska kazna, čime se i taj odnos ekspresno završio.

Samokritičnost i iskrenost: „Nisam ni ja bila laka“

Kako su godine prolazile, Joka je iza sebe ostavljala sve više neuspjelih veza — neke zvanično registrovane, a neke zasnovane samo na međusobnom obećanju.

Za razliku od mnogih, nije krivicu svaljivala samo na druge. Priznavala je da je i sama voljela provod i alkohol, te da je njen temperament bio težak za prihvatanje.

„Bilo je i burnih svađa i fizičkih sukoba. O bivšim muževima mogla bih napisati čitavu knjigu, ali ne moraju svi detalji završiti u novinama“, pričala je Joka.

Poslije 17 muževa ostala sama u selu koje se prazni

Iza svih neobičnih anegdota krije se tužniji dio njene sudbine. U ispovijestima za medije priznala je da joj se život nije odvijao onako kako je maštala kao djevojka. Željela je punu kuću i djecu, ali se to nije ostvarilo.

  • Život u Mašićima: Ostala je sama u selu koje se godinama prazni. Kafane su se zatvorile, škola ostala bez đaka, a nekadašnje seoske zabave postale su prošlost.

  • Susreti sa bivšima: Povremeno bi u prolazu srela nekog od bivših muževa, razmijenila nekoliko kratkih riječi i produžila dalje.

Ipak, smisao za humor nije izgubila. Kada bi je u kasnijim godinama pitali planira li eventualno i 18. udaju, odgovor je bio kratak i jasan: „Dosta je bilo!“ Poručila je da je i dalje sposobna za rad, igru i veselje, ali da novog muškarca u svom životu više ne želi.